{"id":81052,"date":"2025-09-30T06:50:31","date_gmt":"2025-09-30T04:50:31","guid":{"rendered":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/?p=81052"},"modified":"2025-09-30T06:52:29","modified_gmt":"2025-09-30T04:52:29","slug":"nistarijini-zapisi-kazimirovici","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/nistarijini-zapisi-kazimirovici\/","title":{"rendered":"NI\u0160TARIJINI ZAPISI: Ka\u017eimirovi\u0107i"},"content":{"rendered":"

Pored prezimena i imena kojeg svatko od nas cijeloga \u017eivota sa sobom nosa da bi ga kojekakvi slu\u017ebenici, porezne uprave i vojni registri mogli razlu\u010divati od drugih crnokosih, plavookih, visokih i niskih, mirnih i glasnih ljudi, u Mandinu Selu je ranije skoro svatko dobivao barem po jedan nadimak. Osim nadimka je kod nas bio i ostao obi\u010daj da se uz prezime dodaje i neslu\u017ebeni naziv \u0161ire obitelji ili rodbine, koji pak drugim Mandoseljanima kazuje puno o ku\u0107i boravka, vjerojatnoj naravi i pravu na vlasni\u0161tvo njiva, livada i pojata.<\/span><\/p>\n

Ta dodatna imena mijenjaju se svakih nekoliko generacija, a daju se na osnovu nekog \u010dlana obitelji koji je upadljiviji, glasniji, ja\u010di, pametniji ili bogatiji od drugih. Tako jedne \u0160arce iz Ivi\u0107a dijela Mandina Sela mi zovemo Jaki\u010di\u0107ima – po Jakici, starijem od dvojice bra\u0107e. Vukadine iz Markovi\u0107a dijela smo po njihovoj babi D\u017eanku\u0161i prekrstili u  D\u017eanku\u0161i\u0107e, a na\u0161u Vukadina lozu drugi ozna\u010davaju kao Joskanovi\u0107e – jer je stric na\u0161ih roditelja bio Joskan, brat na\u0161ega stvarnoga dida Tome. Toma je bio mirniji, u svakom slu\u010daju neupadljiviji od Joskana \u010dijim imenom se svi mi dodatno zovemo, iako nismo njegovi nego Tomini potomci \u2013 Joskan naime nije imao vlastite djece.<\/span><\/p>\n

Sli\u010dan na\u010din nastanka lokalnog obiteljskog dodatka prezimenu bio je i kod \u0160araca u isto\u010dnom dijelu sela. Mi sve njih zovemo Ka\u017emirovi\u0107ima, po njihovom stricu Ka\u017eimiru, iako su oni potomci Marka \u0160arca. U ovoj mandoseljskoj pri\u010di rije\u010d je o toj drevnoj familiji i njenim \u010dlanovima.<\/span><\/p>\n

Loza navedenih \u0160araca potje\u010de od najstarijeg mandoseljskog prezimena Ivi\u0107, a u \u017eupnim registrima navedeno je da je u zimu 1892. godine Ante Ivi\u0107-\u0160arac iz Mandina Sela, sin Petra i Mare, o\u017eenio svoju djevojku Ru\u017eu \u0106ur\u010di\u0107. Godinu dana kasnije ro\u0111eno je njihovo prvo dijete Ilija Ivi\u0107, zatim je slijedila Manda \u0160arac, pa Stipan \u0160arac-Ivi\u0107, nakon njega Slavka \u0160arac (umrla godinu dana nakon ro\u0111enja), a poslije Slavke  Petar Ivi\u0107-\u0160arac (i on je umro kratko nakon dolaska na ovaj svijet). 1905. godine ro\u0111en je Petar Ivi\u0107, a 1907. slijedila je kao sedmo dijete svojih roditelja njegova sestra Joza \u0160arac-Ivi\u0107. Od svih do sada navedenih osoba nikoga nisam poznavao.<\/span><\/p>\n

14. travnja 1909. ro\u0111en je Ka\u017eimir \u0160arac, a 28. o\u017eujka 1913. njegov mla\u0111i brat Marko. <\/span><\/p>\n

Upadljivo je prilikom \u010ditanja unosa u mati\u010dnim knjigama da je kod bra\u0107e i sestara nekada uneseno jedno, nekada drugo, a nekada obadva prezimena. Iz iskustva vlastite rodbine znam da takav na\u010din registriranja novih zemljana u to doba nije bio nimalo neobi\u010dan \u2013 ro\u0111enje djeteta bi prijavio netko od rodbine, a ovisno o tomu kako je kurir prenosio informacije davano je i slu\u017ebeno prezime djetetu. Tako npr. bra\u0107a i sestre moje majke imaju nekoliko razli\u010ditih prezimena \u2013 jedni se zovu Kara\u010di\u0107, drugi \u0160olji\u0107, tre\u0107i Kara\u010di\u0107-\u0160olji\u0107, a najmla\u0111i od njih, daid\u017ea Jozo, ispao je sasvim naopako pa mu u putovnici pi\u0161e \u0160oljo.<\/span><\/p>\n

Obadvojica bra\u0107e \u0160araca su se kao mladi o\u017eenili. Ka\u017eimir je sebi izabrano Lucu Mili\u0107, djevojku iz Sr\u0111ana, koja je umrla 1979. godine, a kao \u0161to napomenuh njih dvoje nisu imali djece. Marko je se \u017eenio dva puta \u2013 njegova prva supruga bila je Jela Stani\u0107 s Luga (umrla 1941.) s kojom je se vjen\u010dao 1937. godine (1938. ro\u0111ena Ru\u017ea, umrla 1983.), da bi nakon Jeline smrti u porodu (kratko nakon poroda umro i sin Stipan) i po zavr\u0161etku rata Marko o\u017eenio Ivu \u0106osi\u0107 s Buhova s kojom je imao \u010detvoro djece.<\/span><\/p>\n

Ka\u017eimir i Marko \u017eivjeli su cijeloga svoga \u017eivota u istoj ku\u0107i, u velikoj kamenoj zgradi na gornjoj strani seoskog puta izme\u0111u dvora Bo\u017ee Maji\u0107a – \u0106ote i doma Joze Sesera – Jokula. Staru ku\u0107u je Markov sin Jozo preuredio za sebe i svoju An\u0111u, njegov brat Ante je na donjoj strani puta napravio novi obiteljski dom u kojem je do Bo\u017ei\u0107a 2020. \u017eivio s drugom vrijednom Ka\u017emirovi\u0107a nevjestom Ru\u017eom. Jozo je umro u travnju 1996. godine, njegova An\u0111a je uz pomo\u0107 djevera i jetrve odgojila svoju djecu, Ka\u017eimira  i Marka \u2013 kr\u0161tenih imenima njihovih djedova –  i Ivu koja nosi bakino ime. Ante i Ru\u017ea dobili su tri sina, Stipana zvanog Stipica, Iliju i Ivicu.<\/span><\/p>\n

Antine i Jozine sestre Ljuba i An\u0111a udale su se i dobile ukupno devetoro djece – Ljuba petoro, An\u0111a jedno manje – ali ih ne\u0107u po imenima nabrajati da se \u010ditatelji na zabune i ne pomije\u0161aju \u010deljad kao \u0161to se meni zna dogoditi. Jedino se mora naglasiti da u \u0160ar\u010devim ku\u0107ama ima dovoljno podmlatka najnovije generacije koji je osigurao opstanak tog starog mandoseljskog prezimena i za vrijeme koje slijedi nakon nas.<\/span><\/p>\n

Pored Ka\u017eimirove stare ku\u0107e nalazi se veliki vrt u kojem uglavnom raste kupus, ali ima tamo i salate, i mladoga luka. Dok sam bio dijete i prolazio u pravcu D\u017eanku\u0161i\u0107a ku\u0107a \u2013 u Ka\u017emirovi\u0107a nije bilo djece moje generacije – rado bih ponekada ne\u0161to ubrao, takore\u0107i ukrao da me nitko ne vidi, ali se nisam usu\u0111ivao i to ne stoga jer sam bio dobar, nego jer sam se pla\u0161io \u0107uke. Ka\u017eimirovi su naime uvijek imali glasnog i krupnog psa koji je vjerojatno prepoznavao moje ne\u010dasne namjere, pa je se javljao \u010dim bih promakao ispod \u0106otine magaze. Tiho bih se provukao pored tada kamenog zida i ne bih se usudio ni glavu podi\u0107i, a kamoli i\u0161\u010dupati ne\u0161to iz \u201evrtla\u201c.<\/span><\/p>\n

Tradicija Ka\u017eimirova \u0107uke i Joskanovi\u0107a dice nastavila je se izgleda i u novom tisu\u0107lje\u0107u, pa je tako Mijo Tomislavov padao u paniku \u010dim bi \u010duo lave\u017e velikoga, \u017eu\u0107kastog psa \u2013 glasni i duboki glas iz Medina grla. I moj sin\u010dina je u starosti od dvije godine sklopio prijateljstvo s Medom koji ga je jedne neprilike na na\u0161oj Granici povalio na stra\u017enjicu, te da nije bilo hrabrih curica koje su drekom i vriskom \u0107uku zatjerale preko zida tko zna kako bi to upoznavanje zavr\u0161ilo po prepune pelene moga nasljednika \u2013 pas je vjerojatno ne\u0161to namirisao pa je htio doznati o \u010demu se radi.<\/span><\/p>\n

Osim Mede i njegova prethodnika je u Ka\u017eimirovim stajama uvijek bilo ovaca, krava, a tamo je boravio i jedan veliki, jaki rasplodni bik, koji je godinama dobivao posjete zaljubljenih mandoseljskih Dragulja, Goluba i \u0160arulja i svoj posao savjesno, strastveno i uspje\u0161no obavljao. Ne znam kako mu je bilo ime, a spomenut \u0107u ga jo\u0161 jednom pri kraju pa ga \u2013 uz prihva\u0107anje opravdanih protesta \u2013 u ovoj pri\u010di progla\u0161avam Dragonjom.<\/span><\/p>\n

Pokojni Ka\u017eimir je u cijelom duvanjskom kraju zahvaljuju\u0107i svome znanju, iskustvu i sabranosti u\u017eivao ugled pouzdanog i razboritog \u010dovjeka \u2013 mislim da je nekoliko godina nakon rata bio i seoski odbornik i zastupao Mandoseljane pred novoformiranom vlasti koja pak na\u0161im roditeljima iz op\u0107e poznatih razloga nije bila ba\u0161 pretjerano naklonjena.<\/span><\/p>\n

Osim toga Ka\u017eimir je radio i kao seoski veterinar \u2013 bez obzira na to o kakvoj bolesti \u017eivotinja,  o ranama, ili o ugrizima zmije je se radilo,  on je znao kako treba stoku hraniti, kojom ma\u0161\u0107u je mazati, koju travu joj dati i \u0161to joj zabranjivati da bi se \u017eivotinja oporavila. Kad izu\u010deni veterinari ne bi znali \u0161to da urade poslali bi zabrinute vlasnike \u017eivotinja u Mandino Selo, kod Ka\u017eimira, a nije se rijetko doga\u0111alo da njegove trave, skupljene po polju i po gredi, naprave \u010dudo i poka\u017eu se djelotvornijima od raznih penicilina i andola.<\/span><\/p>\n

Marko je bio tihi radnik, neupadljiviji od svoga starijeg brata, ali isto tako marljiv. Uvijek je nosio neki alat u rukama \u2013 ili grablje, ili lopatu, ili motiku – i ne\u0161to popravljao, kopao, \u010distio i \u010duvao. Posebno je \u010duvao \u0161ljive na stablima koja su nikla ba\u0161 na mrginju izme\u0111u na\u0161e Granice i Ka\u017eimirove Podvornice. Marko je odrastao u doba kad su te \u0161ljive zna\u010dile hranu u gladnim godinama, a na\u0161oj generaciji one su slu\u017eile samo za razbijanje dosade prilikom pentranja po drve\u0107u i probanja zrelih ili jo\u0161 zelenih plodova koje bismo \u010desto bacali na zemlju. To na\u0161e rasipanje Marku se nije uop\u0107e dopadalo, pa je on i na\u0161e i njihove \u0161ljive \u2013 bilo je te\u0161ko razlu\u010diti koja stabla su nikla na jednoj, a koja na drugoj strani mrginja pa smo se orijentirali prema granama \u2013 \u010duvao od nas. Kad bi  primijetio da je se netko kradomice popeo na drvo uzeo bi on duga\u010dke grablje u ruke i zaputio se prema dje\u010durliji, prijete\u0107i iz daleka:<\/span><\/p>\n

\u201e\u010cekajte tu! Ako vas ja grabljama dohvatim nikada vi\u0161e ne\u0107ete lomit grane ni bacat \u0161ljive!\u201c<\/span><\/p>\n

Budu\u0107i da je Marko ina\u010de uvijek bio miran i tih, djeca bi se vide\u0107i ga ljutitoga jo\u0161 vi\u0161e upla\u0161ila nego kad bi na njih zagalamio netko drugi, pa bi se glavom bez obzira razbje\u017eala na sve strane. Oni spretniji poput Ante Ba\u0107ku\u0161ina bi usput strpali pokoju \u0161ljivu u d\u017eepove, a oni guzlatiji poput mene gledali bi da u \u017eurbi ne padnu sa stabla i poput \u0161ljiva ne zavr\u0161e na Ka\u017eimirovoj livadi.<\/span><\/p>\n

Marko i Ka\u017eimir ve\u0107 dugi niz godina su na onom svijetu, stasala je i tre\u0107a nova generacija nakon njih dvojice, ali je puno toga ostalo kao i njihovo doba.  <\/span><\/p>\n

Vrt je jo\u0161 uvijek na istom mjestu, tamo jo\u0161 uvijek rastu kupus, salata i mladi luk, jedino zidi\u0107 nije sada kameni nego betonski. U \u0161tali pred kojom je Dragonja do\u010dekivao svoje ljubavnice nema vi\u0161e stoke –  \u010dak je moderno doba i rijetkim seoskim Draguljama i \u0160aruljama ukinulo razonodu i u\u017eivanje pa umjesto Dragonjina ljubavnog zova one slu\u0161aju riku veterinara koji nekim njima stranim jezikom galami ne\u0161to prije nego ih ubode velikom, steriliziranom injekcijom.<\/span><\/p>\n

Ali se zato ispred \u0161tale, na mjestu na kojem bi mandoseljske krave bile uzicom vezivane,  nalazi sada ko\u0161arka\u0161ko igrali\u0161te. Tamo je Jaki\u0161a \u0160\u0107etin, nesu\u0111eni partner Dra\u017eena Petrovi\u0107a, davao prve te\u010dajeve u poga\u0111anju trica Ka\u017eimirovim i Markovim nasljednicima i drugoj djeci iz sela visokoj barem metar i osamdeset pet centimetara, dakle velikoj ve\u0107ini Mandoseljana.<\/span><\/p>\n

I stabla \u0161ljive stoje jo\u0161 uvijek iznad zida na mrginju. Njihovi plodovi sada uglavnom opadaju sami na zemlju. Nema Marka da ih \u010duva od dje\u010durlije, a ni mla\u0111ariji onako sitne i neugledne nisu nimalo zanimljive, pa tako rastu, zriju i opadaju od prolje\u0107a do jeseni. Kad navratim u selo uzmem ponekada nekoliko njih, potrpam ih u d\u017eepove i ra\u010dunam da \u0107u ih pojesti poslije ru\u010dka, a onda do\u0111em u ku\u0107u i primijetim na stolu jabuke i kru\u0161ke kupljene na pijaci pa zaboravim Markove \u0161ljive. Na taj na\u010din i njihov izazov postaje relativan, a spoznaja da je na\u0161oj generaciji ipak puno lak\u0161e nego ranijima kristalno jasna.<\/span><\/p>\n

Tako vrijeme prolazi, sje\u0107anja ostaju, poneko se i zapi\u0161e, a ve\u0107inu njih nosimo negdje u du\u0161i, pa kad pro\u0111emo jednim dijelom sela sjetimo se ljudi koji su nekada tu \u017eivjeli, nekih zgoda i nezgoda i prepoznamo na trenutak da smo jo\u0161 uvijek djeca, iako nas mali klinci iz Ka\u017emirovi\u0107a ku\u0107a smatraju bakama i djedovima \u2013 kao \u0161to smo mi nekada gledali na sada pokojnu bra\u0107u Ka\u017eimira i Marka.<\/span><\/p>\n

Blago Vukadin<\/strong><\/span><\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure>\n<\/figure>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pored prezimena i imena kojeg svatko od nas cijeloga \u017eivota sa sobom nosa da bi ga kojekakvi slu\u017ebenici, porezne uprave i vojni registri mogli razlu\u010divati od drugih crnokosih, plavookih, visokih i niskih, mirnih i glasnih ljudi, u Mandinu Selu je … pro\u010ditajte vi\u0161e<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":31,"featured_media":149109,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"kt_blocks_editor_width":"","footnotes":""},"categories":[12],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/81052"}],"collection":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/users\/31"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=81052"}],"version-history":[{"count":11,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/81052\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":162195,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/81052\/revisions\/162195"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media\/149109"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=81052"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=81052"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=81052"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}