Po\u0161tovani \u0161tioci moji, evo nas trojice, nakon dugog i privru\u0107eg lita, opet zajedno na ljudikanju uz kavu i rakiju. Nije nam tribalo dugo da zapo\u010dnemo razgovor. Kum Mate je prvi zapo\u010deo:<\/p>\n
-Bari\u0161a, \u0161ta ti misli\u0161 o ovome \u0161to se doga\u0111a u Lici, a izgleda, i po ciloj Hrvackoj?<\/p>\n
-Ne mogu shvatit niti zamislit tolika neprijateljstva prema vlastitom narodu i dr\u017eavi. Pokojni Tu\u0111man je, iz pouzdanih izvora to znam, htio naseliti Liku mladim ukrajinskim bra\u010dnim parovima; bilo je planirano useliti u Liku \u010detiri puta po pet tisu\u0107a ukrajinskih obitelji. Umr Tu\u0111man, njegov naum propade. Njegovi sljedbenici, umisto Ukrajinaca, zatrpa\u0161e Liku sme\u0107em, otpadom, otrovom\u2026 Kako to nisu ranije vidili i mje\u0161tani, i inspektori, i policija? Kad je to privr\u0161ilo svaku miru, pobunili su se razne vrste ljudi u dr\u017eavi Hrvackoj. I Milanovi\u0107evu, i Plenkovi\u0107evu vladu to bi tribalo skupo ko\u0161tati; i financijski i zatvora ako je potribno.<\/p>\n
Nego, prijatelji moji, izgori nam sve, ne samo oko Omi\u0161a, Zadra, po Kor\u010duli, Bra\u010du\u2026, nego i po Ljubu\u0161i, ispod Vrana, \u010cvrsnice\u2026 Dva Plenkovi\u0107eva kanadera, toliko ih je poslao i u Francusku, su mala pomo\u0107. Izgleda da nas samo Bo\u017eja ki\u0161a mo\u017ee dokraja spasiti. Neka Bog \u010duva na\u0161e hrabre i vridne vatrogasce.<\/p>\n
Ali, zaboravismo ispri\u010dati kako nam je bilo odmarati se po ovoj litnoj \u017eegi.<\/p>\n
-Ja sam najve\u0107i dio lita proveo u rodnoj nam kotlini –\u00a0 kum Mate \u0107e \u2013 ali sam se pet puta spu\u0161tao,\u00a0 sa suprugom, kroz tunel Svetog Ilije,\u00a0 do Makarske. Ujutro bi rano i\u0161li a uve\u010der se kasno vra\u0107ali zahvaljuju\u0107i gostoprimstvu rodbine koju tamo imamo. Kupali smo se, pri\u010dali, \u0161etali ali i obi\u0161li Malakola\u0161ki muzej, najve\u0107i na svitu muzej morskih \u0161koljki i drugih raznih morskih stvorenja za koji je najzaslu\u017eniji \u0161to je otvoren 1963, dr. fra Jure Radi\u0107 sa svojim suradnicima. Bilo je u Dalmaciji fratara, \u0161tioci moji, koji su bili dobri s partizanima ali nisu radili protiv Hrvacke. To triba razumit.<\/p>\n
Posebno mi se dopao spomenik fra Andriji Ka\u010di\u0107u Mio\u0161i\u0107u u sri Makarske, di mu je i misto. \u010cudno je da ga komiti nisu sru\u0161ili.<\/p>\n
A \u0161to se ti\u010de kupa\u010da, turista iz Bosne i Hercegovine, ka\u017eu ljudi da je \u00a0doli\u00a0 sli\u010dna ekipa ili ista kao i prethodnih godina, ima i stranaca; mini jugoslavenski sastav, gu\u017eva, nekultura; misto u kojem je se Plenkovi\u0107 punio jugoslavenstvom dok je bio mlad.<\/p>\n
-A ja sam –\u00a0 rodijak Iko \u0107e –\u00a0 tjedan dana proveo kod prijatelja na Hvaru. Tamo sam do\u017eivio iznenadnu pojavu plime i oseke, kakvu u \u017eivotu nisam vidio; ku\u0107e uz obalu su \u010das posla bile pod vodom koja je se brzo povla\u010dila, ali nije bilo ugodno gledati to. Ni njihova puhijada mi se nije svidila; kako jesti puha?, brzo sam se primistio za stol di su bile ponu\u0111ene srdelice. Za tjedan dana sam obi\u0161o sve \u0161to sam mogo po Bo\u017ejoj \u017eegi. Obi\u0161o sam i stari grad Hvar, zapravo tvr\u0111avu iznad njega. Mo\u017eda je i iznad na\u0161eg Bor\u010dana takva tvr\u0111ava bila. Uo\u010dio sam s te tvr\u0111ave, koja je dobro o\u010duvana, da ni na jednom od tri zvonika u gradu Hvaru nema kri\u017ea. Niko mi nije mogo re\u0107i za\u0161to. Da nije zbog toga \u0161to se tamo u\u010destalo odr\u017eavaju razni masonski kao i njima sli\u010dni skupovi. \u00a0Pri\u010da se da masonima nema dra\u017eih mista za njihova vje\u0107anja od Hvara, Opatije i Trako\u0161\u0107ana.<\/p>\n
Taj otok jo\u0161 uvik, kod elita, kao nekad, zadi\u0161e jugoslavenstvom, a narod je ostao te\u017ea\u010dki i hrvatski. Ri\u0161\u0107anskih i janji\u010darskih turista, kako ih ti Bari\u0161a zove\u0161, ima za izvoz na otoku. To bi bilo moje kratko zapa\u017eanje –\u00a0 rodijak Iko \u0107e.<\/p>\n
-Prijatelji moji, ja sam i ove godine, kao i prija\u0161njih nekoliko godina litni odmor proveo na cvitnom, mirisnom i dra\u017eesnom otoku Kor\u010duli. Skoro da nema uvale u kojoj se nisam kupo, ali ove godine, zbog vru\u0107ina, samo u Prigradici; nije mi bilo ugodno rashla\u0111ivat se, nakon izlaska iz pritoplog mora, pod tu\u0161em vode koja nije slana. Od ove godine jo\u0161 vi\u0161e cjenim klimu, a ni ventilator nije lo\u0161e imati. Do\u0161o sam na Kor\u010dulu neposredno nakon velikog po\u017eara po srid otoka, od Smokvice prema Blatu i Prigradici. \u010cim sam to vidio pao mi je na pamet blizu Smokvice, poslije Oluje, ispisan tekst na zidu: Ni u grobu tilo smirit mi se ne\u0107e dok se Srbin po Hrvackoj kre\u0107e.<\/em> Pitam se je li taj natpis inspirirao nekog \u010detnika da zapali zemaljski raj na Kor\u010duli.<\/p>\n Davno sam od mje\u0161tana \u010duo da ve\u0107ina stanovnika u Blatu, Smokvici, Pupnatu i \u010cari di\u0161u domobranski a u gradu Kor\u010duli i Veloj Luci di\u0161u ve\u0107inom jugoslavenski. I sam sam \u010duo jedne prilike u Veloj Luci da mla\u0111i \u010dovik govori drugom: Nama bi bolje bilo da smo pod Italijom.<\/em> Otok Kor\u010dula je ve\u0107 godinama liti pripun Slovenaca, a od ove godine i Srba; ima ih na svakom koraku.<\/p>\n Pohvalno je za Velelu\u010dane da su se na po\u010detku Hrvackog obrambenog rata dokopali jednog broda jugoslavenske ratne mornarice i odvezli ga u Split, u Loru, ali nije pohvalno \u0161to je donedavno prometovao autobus na relaciji Blato Beograd. Neke Kor\u010dulanke su se za vrime biv\u0161e nikad vi\u0161e udale za srpske vojnike i oficire, ali zbog toga ne bi tribo ispa\u0161tati cili otok, Jedna takva, kad je odlazila s mu\u017eem Srbinom, zapritila je da \u0107e cila Pri\u017eba gorit; na\u017ealost i gorila je idu\u0107e godine.<\/p>\n Zna\u010dajno je napomenuti da Hrvati s otoka Kor\u010dule nisu u Hrvackom obrambenom ratu branili samo svoj otok i naselja na njemu\u00a0 nego su sudjelovali i u raznim vojnim operacijama po Jadranu i jugu Hrvacke, o \u010demu svjedo\u010de mnogi zapisi i knjige sudionika u ratu. Jednu od takvih pro\u010ditao sam, a zove se Bitka za Jadran <\/em>autora \u017deljka Seretineka. Preporu\u010dam je i vama.<\/p>\n Prijatelji moji, dopustite mi da se jo\u0161 jednom osvrnem na to ko nam to pali \u201esvitnjake\u201c cilo lito po Hrvackoj. \u0160ta se \u010dudimo ako je predsjednik saborskog odbora za sigurnost naroda i dr\u017eave izvjesni Ranko Ostoji\u0107. On i njegovi ljudi, uvjeren sam, da su znali ko crta svastike po Poljudu, kao \u0161to znaju ko organizira i izvodi razne\u00a0 paljevine \u0161uma, maslina, vinograda, trave i ku\u0107a, ko stavlja na loma\u010du na\u0161u lipu Hrvacku. Za\u0161to nam \u00a0\u0110avlinovi\u0107 vi\u0161e o svemu ne ka\u017ee? Svi sudionici zlo\u010dina protiv Hrvata i Hrvacke, bilo vatrom bilo otrovom, moraju se razotkriti i kao i svi drugi izvr\u0161ioci takvih djela strogom kaznom \u201enagraditi\u201c. Nadam se da i vi tako mislite, pajda\u0161i moji. Ajmo se sada razilazit. Pomozi nam Bo\u017ee na\u0161!<\/p>\n P.S.<\/p>\n Na\u0161em glavnom uredniku, fra Gabrijelu Mio\u010du, za dijamantni sve\u0107eni\u010dki jubilej \u017eelim poru\u010diti: Dabogda, dok si \u017eiv, mogao sam o sebi.<\/em><\/p>\n Zagreb, 20. rujna 2026.\u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0B a r i \u0161 a<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Po\u0161tovani \u0161tioci moji, evo nas trojice, nakon dugog i privru\u0107eg lita, opet zajedno na ljudikanju uz kavu i rakiju. Nije nam tribalo dugo da zapo\u010dnemo razgovor. Kum Mate je prvi zapo\u010deo: -Bari\u0161a, \u0161ta ti misli\u0161 o ovome \u0161to se doga\u0111a … pro\u010ditajte vi\u0161e<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":31,"featured_media":175124,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"kt_blocks_editor_width":"","footnotes":""},"categories":[17],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/175600"}],"collection":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/users\/31"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=175600"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/175600\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":175602,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/175600\/revisions\/175602"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media\/175124"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=175600"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=175600"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=175600"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}