Prije \u0161est-sedam godina sam na nagovor djece, nakon dugotrajnog ra\u010dunanja,\u00a0 popustio pred\u00a0 ra\u0161irenim k\u0107erkinim o\u010dima i sve\u010danim obe\u0107anjima sina da \u0107e u novoj \u0161kolskoj godini pisati sve zada\u0107e na vrijeme i zaputio se u turisti\u010dku agenciju, gdje sam za nas troje rezervirao krstarenje brodom po Sredozemlju. Dobio sam za k\u0107erku popust od \u010detrdeset posto, za mu\u0161kog potomka je sve osim hrane bilo besplatno \u2013 valjda im je njihov tajni agent dojavio koliko dijete mo\u017ee pojesti –\u00a0 i jo\u0161 sam se naga\u0111ao oko cijene za moj smje\u0161taj, no nisu mi htjeli dati nikakve dodatne postotke, ali sam ipak i\u0161\u010dan\u010dao vanjsku kabinu s malim balkonom bez ikakve nadoplate.<\/p>\n
Dva tjedna kasnije dobio sam uplatnicu, zakora\u010dio duboko u minus i izmolio nekoliko o\u010dena\u0161a svetom Anti da mi proslijedi kakvu firmu za prijevode, \u0161to je on i uradio, ali nije mislio na to da firma bude voljna platiti ra\u010dune. No, nije pouzdani Ante kriv, on je svoje odradio po\u0161teno, a ja sam se slabo pogodio, ali to je sasvim druga pri\u010da.<\/p>\n
Nakon nekoliko mjeseci stigao je dugo i\u0161\u010dekivani odmor. Spremili smo \u010detkice za zube, kupa\u0107e kostime, k\u0107erkinu \u0161minku i sinove patike i zaputili se u pravcu talijanske luke Savone, gdje je na nas i jo\u0161 \u010detiri tisu\u0107e drugih zadu\u017eenih avanturista \u010dekao veliki brod – Costa Concordia. Djeca su cijelo vrijeme bila jako draga i poslu\u0161na, pa nisam mogao odoljeti nijednoj njihovoj \u017eelji, te smo prije ukrcavanja u Genovi ku\u0161ali skupe morske plodove,\u00a0nakon krstarenja u\u00a0Milanu kupili k\u0107erki \u0161arene cipele, na palubi se slikali s kapetanom Francescom koji je nekoliko godina kasnije neslavno prvi pobjegao s tonu\u0107eg broda, u Tunisu izabrali nakit bez cjenkanja, u Barceloni se vozili taksijem i po povratku ku\u0107i uzeli obilaznicu preko \u0160vicarske.<\/p>\n
Kad je odmor ve\u0107 bio zaboravljen, a u luksuznu papirnu mapu –\u00a0 kupljenu na brodu za deset dukata\u00a0 – uokvirene fotografije s nasmijanim kapetanom ve\u0107 po drugi put bile umazane sosom od \u0161pageta, stigao je i obra\u010dun kreditne kartice.\u00a0 Pojavile su mi se u kosi dodatne tri sijede vlasi, ali su me djeca umirila i obe\u0107ala da \u0107e do kraja godine prati su\u0111e i peglati ve\u0161, pa sam se sabrao, ponovo izmolio svetom Anti za pomo\u0107 u poslu, napominju\u0107i da ne zaboravi misliti na plate\u017enu sposobnost proslije\u0111enih klijenata, tako da je krajem godine sve opet bilo po starom – pre\u017eivjeli smo, a uspomene su ostale.<\/p>\n
Concordia je u me\u0111uvremenu neslavno zavr\u0161ila, kapetanova uniforma vi\u0161e nije bijela nego prugasta, a i Ukrajinke koje su mi se smje\u0161kale na baru su se udebljale i nisu vi\u0161e onako atraktivne, ali je ostalo sje\u0107anje na lijepi i skupi odmor kojega ne bih mogao nadoknaditi,\u00a0 budu\u0107i da nitko od djece ne \u017eeli vi\u0161e sa mnom provoditi slobodno vrijeme, a ni moja banka ne bi bila odu\u0161evljena novim krstarenjem.<\/p>\n
No, ja i dalje putujem istim brodom kad god to za\u017eelim, pa sam tako preksino\u0107 opet krenuo do Savone, ovoga puta bez djece koju smo Tanja i ja ostavili u stanu, da sami sebi prave pala\u010dinke.<\/p>\n
Gdje sam krivo skrenuo ne mogu se vi\u0161e sjetiti, ali umjesto u Savoni zavr\u0161ili smo u Motovunu. Dobro je me\u0111utim da je ba\u0161 preksino\u0107\u00a0 Motovun postao obalni grad, da je firma Costa postala jako obzirna prema klijentima i svra\u0107a po ljude u svako mjesto, pa tako i u istarsko zale\u0111e gdje je razina mora, kako bi veliki brodovi mogli pristati, odjednom porasla za tristoosamdeset metara.<\/p>\n
Nas dvoje provezli smo se nekoliko puta oko gradskih zidina, ne znaju\u0107i koji je na\u0161 brod, a koji od konkurentskog brodovlasnika, no pokazalo se prakti\u010dnim da je Motovun prili\u010dno mali, a Motovunjani komunikativni doma\u0107ini. Upitali smo konobara u restoranu pored gradskog tornja kamo da se zaputimo, te smo se, \u010duv\u0161i mo\u0107nu brodsku sirenu, \u00a0spustili autom niz stepenice i zavr\u0161ili na molu, pored ugla\u010dane Concordie.\u00a0 Brod je me\u0111utim ve\u0107 isplovljavao i nije bilo \u0161anse da se zaletim autom i zavr\u0161im na palubi, iako bih to sigurno oprobao da Tanja nije predlo\u017eila:<\/p>\n
\u201eDrugi brod je jo\u0161 tu, idemo se na njega ukrcati, on plovi u istom pravcu pa \u0107emo se u prvoj luci prebaciti!\u201c<\/em><\/p>\n Bio sam ponosan na Tanju, namignuo joj govore\u0107i kako je pametna i bistra, dao gas, napravio polukrug oko Motovuna i stigao na drugi mol ba\u0161 u trenutku kad su se zatvarala divovska metalna vrata utrobe broda u kojoj je bilo natrpano tisu\u0107e vozila. Ljudi u motovunskoj luci odmahivali su glavama, dizali ruke u zrak i sklanjali se s puta, \u010dude\u0107i se vozilu koje je naumilo sko\u010diti na te\u0161ku brodsku kapiju prije nego se ista okomito uspravi, \u0161to mi je na kraju i po\u0161lo za rukom. U zadnjem trenutku uspjeli smo u naumu i ba\u0161 kad sam zategao ru\u010dnu ko\u010dnicu da se auto ne skli\u017ee, ogromna metalna vrata su se po\u010dela dizati.<\/p>\n Isko\u010dili smo iz vozila, a Tanja je upla\u0161eno stajala ne mogav\u0161i se pomaknuti ni milimetra. Pru\u017eio sam joj desnu ruku, a lijevom sam mahao uniformiranom kapetanu koji je s palube gledao u na\u0161em pravcu i tra\u017eio od nas voznu kartu. Kad je na dokumentima prepoznao logotip konkurentskog poduze\u0107a nije htio ni \u010duti da nas poveze, a kamoli da nam doda ruku, no,\u00a0 kako bi umirio svoju savjest dobacio nam je mali, slabo napuhani gumenjak prije nego je pritisnuo dugme za brzo zatvaranje brodskih vrata, dovikuju\u0107i nam podrugljivo:<\/p>\n \u201eKad se vrata do kraja zatvore pritisak \u0107e vas katapultirati uvis. Ponesite ovaj \u010damac sa sobom jer kad tresnete u vodu trebat \u0107e vam, valovi iza moga broda su ogromni. Ha, ha, ha!\u201c <\/em>\u2013 prepoznao sam glas zlo\u010destog kapetana Francesca kojega o\u010digledno nisu strpali u zatvor nego su mu na\u0161li privremeni smje\u0161taj u drugoj firmi dok skandal s Concordiom ne padne u zaborav.<\/p>\n Tanja Bogu hvala nije pani\u010darka, ostala je mirna i slu\u0161ala me, iako je bila blijeda poput krpe, pa sam je nastojao oraspolo\u017eiti i nagovoriti da u\u017eiva u slobodnom padu, pokazuju\u0107i kao znak sigurnosti na gumeni \u010damac kojeg sam dr\u017eao u rukama, te je na kraju i ona po\u010dela \u0161iriti ruke, popravljati frizuru i \u010dekati da zaronimo u duboku, tamnoplavu vodu, \u0161to smo nakon nekoliko dugih sekunda i u\u010dinili, popeli se potom na gumenjak i po\u010deli rukama veslati u pravcu obale.<\/p>\n Kapetan Francesco nas je me\u0111utim primjetio, po\u010deo se glasno smijati i s komandnog mosta pokazivati jednoj plavu\u0161i u na\u0161em pravcu, na\u0161to je ona prihvatila kormilo, naglo zaokrenula veliki brod, ubrzala i poput vjetra prohujala tek nekoliko centimetara kraj nas, nakon \u010dega smo potonuli duboko u brazdu divovskog kruzera, prije nego su nas veliki valovi po\u010deli bacati na sve strane. Odmah sam prepoznao da \u0107e od ogromnog vala, na \u010dijem samom vrhu smo se jedva dr\u017eali, nastati cijela vodena planina koja \u0107e velikom brzinom propasti ostavljaju\u0107i nas u zraku, da po drugi put zaredom strepimo ho\u0107emo li se razbiti kad lupimo u povr\u0161inu mora.<\/p>\n Tako je i bilo \u2013 nikada naime ne grije\u0161im u prora\u010dunima jer sam iskusan leta\u010d budu\u0107i da jo\u0161 od ranog djetinjstva skoro svake no\u0107i jurim zrakom iznad Duvanjskog polja i svaki put se izvu\u010dem u zadnji \u010das \u2013\u00a0 pa smo Tanja, na\u0161 mali gumeni \u010damac i ja po drugi put zaredom zavr\u0161ili tik ispod oblaka. Morao sam opet smiriti Tanju pokazuju\u0107i joj kako je ugodno le\u017eati na podu preokrenutog \u010damca, ali je iznenada iz pravca Ljubu\u0161e, koja se odjednom stvorila na sjevernoj strani Motovuna, zapuhala bura i otrgla mi plovilo iz ruku. Tanja je skoro do\u017eivjela \u017eiv\u010dani slom, jedino je uspjela progovoriti:<\/p>\n \u201eSad smo gotovi! Past \u0107emo u sredinu mora, obala je daleko i do nje nikada ne\u0107emo doplivati.\u201c<\/em><\/p>\n Znao sam da je u pravu, ali sam isto tako znao da \u0107e mi ne\u0161to pasti na pamet i da \u0107emo se na kraju izvu\u0107i, ali sam\u00a0 se – dok su mi razne kombinacije kolale po glavi –\u00a0 morao prvo pobrinuti o \u017eeni i nasmijati je, pa sam joj odgovorio:<\/p>\n \u201eNisam ja Mirijan Seserov ni Baji\u0107 da ne znam plivati. Ako treba ponijet \u0107u te na le\u0111ima do Amerike.\u201c<\/em><\/p>\n \u201eAn\u0111ele moj sportski, uvijek me ugodno iznenadi\u0161\u201c<\/em> \u2013 uzvratila mi je Tanja zaljubljenim pogledom, da bih,\u00a0 prepoznav\u0161i da je smirena i opu\u0161tena,\u00a0 kona\u010dno mogao planirati \u0161to da uradimo i gdje da se prizemljimo. U vodu naime nisam htio nikako znaju\u0107i da je \u017eena u pravu i da ne\u0107emo uspjeti doplivati do obale, budu\u0107i da je more puno gladnih ribetina i valova, a i blesavi kapetan Francesco bi nas sigurno opet primjetio i po\u010deo se pred plavu\u0161om praviti frajer na moj ra\u010dun, te sam iz pti\u010dje perspektive po\u010deo detaljno\u00a0analizirati krajolik ispod nas.<\/p>\n Ravno dolje je jo\u0161 uvijek bilo duboko more, veliki plavi zaljev, Motovun je le\u017eao jako daleko, ali je zato druga obala bila obrasla mekanim, debelim slojem mahovine.\u00a0 Odmah mi je laknulo, rekao sam Tanji da mi sjedne na le\u0111a, ra\u0161irio obadvije ruke i poput orla po\u010deo praviti velike krugove, polako se spu\u0161taju\u0107i prema zemlji na kojoj nije bilo opasnosti od razbijanja, jer je zeleni pojas mahovine bio visok barem dva metra, pa bi nas prihvatio i da padnemo velikom brzinom, a kamoli ako se uvje\u017ebano spu\u0161tamo. Izra\u010dunao sam da \u0107emo zavr\u0161iti negdje izme\u0111u Novske i Kutine, no nisam se usu\u0111ivao procijeniti to\u010dnu lokaciju, budu\u0107i da je prilikom prizemljavanja te\u0161ko zako\u010diti i kad letim sam-samcat, a kamoli kad na le\u0111ima nosim \u017eenu.<\/p>\n Kao \u0161to sam i planirao spustili smo se u mahovinu, potr\u010dali jo\u0161 nekoliko kilometara dok nisam uspio zaustaviti nas i zavr\u0161ili u jednom vrtu u Popova\u010di, gdje nas je do\u010dekala starija, ljubazna gospo\u0111a, napravila nam \u010daj i dala nam telefon da nazovemo Tanjina brata Damira.\u00a0 On je uskoro stigao iz Ptuja, ostavio Tanju u Zagrebu, a mene odvezao do Be\u010da jer sam sutradan morao na posao.<\/p>\n Iznenadio sam se kad sam u gara\u017ei na\u0161e zgrade prepoznao svoga citroena, \u010ditavog i \u010distog,\u00a0 pretpostavljaju\u0107i da je kapetan Francesco postao oprezniji, pa je vozilo poslao po\u0161tom da ne bi izbio sljede\u0107i skandal i da nitko ne otkrije kako on nije u zatvoru nego i dalje plovi Sredozemljem pokazuju\u0107i ukrajinskim plavu\u0161ama svoju uniformu i riskiraju\u0107i \u017eivote putnika.<\/p>\n Ali svijet je oduvijek bio nepravedan i takav \u0107e i ostati, a meni je drago da sam na vrijeme nau\u010dio letjeti,\u00a0 pa mi \u0161arlatani poput zlo\u010destog kapetana Francesca ne mogu na\u0161tetiti.<\/p>\n <\/p>\n Tekst: Blago Vukadin<\/em><\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Prije \u0161est-sedam godina sam na nagovor djece, nakon dugotrajnog ra\u010dunanja,\u00a0 popustio pred\u00a0 ra\u0161irenim k\u0107erkinim o\u010dima i sve\u010danim obe\u0107anjima sina da \u0107e u novoj \u0161kolskoj godini pisati sve zada\u0107e na vrijeme i zaputio se u turisti\u010dku agenciju, gdje sam za nas … pro\u010ditajte vi\u0161e<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1642,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"kt_blocks_editor_width":"","footnotes":""},"categories":[12],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1641"}],"collection":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1641"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1641\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1643,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1641\/revisions\/1643"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1642"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1641"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1641"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1641"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}