{"id":127247,"date":"2023-02-06T04:17:00","date_gmt":"2023-02-06T02:17:00","guid":{"rendered":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/?p=127247"},"modified":"2023-01-30T20:21:01","modified_gmt":"2023-01-30T18:21:01","slug":"nistarijini-zapisi-baja-i-gabrusa","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/nistarijini-zapisi-baja-i-gabrusa\/","title":{"rendered":"NI\u0160TARIJINI ZAPISI: Baja i Gabru\u0161a"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Blago Vukadin (2013.)<\/span><\/strong><\/p>\n

Na\u0161a stara ku\u0107a nalazi se tik ispod \u201ebrista\u201c koji su jednim dijelom na\u0161i, Joskanovi\u0107a, a drugim dijelom Bajini, no nama je prilikom igranja indijanaca i kauboja, u kojima bismo Ante Ba\u0107ku\u0161in i ja \u010desto znali za stup mu\u010denja zavezati Tomislava ili Marinka, bilo svejedno u kojem podru\u010dju to radimo. \u010cak je se na\u0161 tajni logor nalazio u Bajinim bristima.\u00a0<\/span><\/p>\n

Sli\u010dno je bilo i s ku\u0107ama – svatko od nas\u00a0je znao gdje mu je mjesto za spavanje, ali se nigdje nismo osje\u0107ali tu\u0111ima, posebno ne u na\u0161em kom\u0161iluku koji je se sastojao od Kal\u010dine, Stipine, Mijine, Bajine i na\u0161e ku\u0107e. Baja i Gabru\u0161a su nam bili isto kao stric i strina, iako smo rodbinski tek daleko povezani, pa ja ne bih vi\u0161e znao ni nabrojati kako, ali se sje\u0107am da je \u0107a\u0107a govorio:<\/span><\/p>\n

\u201eNa\u0161a prababa s \u0107a\u0107ine i Bajina pratetka s materine strane bile su stri\u010devke,\u201c ili tako nekao. Pa ti sad ra\u010dunaj ako ho\u0107e\u0161! A meni se nije dalo ra\u010dunati rodbinu niti je bilo potrebe za tim, jer bih, kad sam bio gladan, rekao Gabru\u0161i isto kao i vlastitoj materi ili nekoj od strina:<\/span><\/p>\n

\u201eDaj mi kruva i po\u0161e\u0107eri ga malo.\u201c<\/span><\/p>\n

Isto je bivalo i s pitama, a Gabru\u0161ina zeljanica i tikvenja\u010da su bile posebno dobroga okusa. Tako sam kao dijete znao da mi najbolje prija materina \u010dorba, Kavurkin kruv, Ba\u0107ku\u0161ino maslo, Kova\u010du\u0161ina kumpira\u010da i Gabru\u0161ina tikvenja\u010da. Da ih je sve bilo strpat u jednu \u201ekujinu\u201c ne bih iz nje nikad izlazio.<\/span><\/p>\n

Ali sam daleko odlutao, jer pri\u010da po\u010dinje malo druga\u010dije, u doba dok je Baja tamanio tikvenja\u010de, ostao jedino mu\u0161ko u ku\u0107i, sestre mu se poudale, pa je se valjalo \u017eeniti malo ranije nego drugima. Kod crkve poslije rane mise je se zagledao u lijepu curu iz Lipe, An\u0111u Gabri\u0107a, i odlu\u010dio se o\u017eeniti. Tako je od An\u0111e postala Gabru\u0161a, a od Slavka Maji\u0107a Baja. Pri\u010da se po selu, a ne znam je li istina, da je Baja nakon \u017eenidbe i nakon prve bra\u010dne no\u0107i oti\u0161ao igrati klikera sa svojim pajdom Mijom, na\u0161im stricem, ali su pri\u010de jedno, a stvarnost je drugo, no nekada u njima ipak ima malo istine. Ako nekoga to\u010dno zanima kako je bilo nek pita Baju i Gabru\u0161u.<\/span><\/p>\n

Prvo njihovo dijete je Bika, a kako bih opravdao moje nepoznavanje njenoga krsnoga imena \u2013 mi smo je svi zvali jednostavno Bika i tek nedavno sam po\u010deo razmi\u0161ljati o tomu kako to ne mo\u017ee biti njeno pravo ime \u2013 navodim \u0161to je se to\u010dno dogodilo ljetos.\u00a0<\/span><\/p>\n

Na pokop na\u0161e nevjeste Annemarie stiglo je puno Mandoseljana, pa tako i Jozo-Kal\u010di\u0107 koji je Bikina generacija. Pitam ja tog svoga stri\u010devi\u0107a kako je Biki ime, u povjerenju da stariji ljudi sve znaju, a on mi ovako veli:<\/span><\/p>\n

\u201eAn\u0111a.\u201c<\/span><\/p>\n

Jasno je da sam mu odgovorio kako je Gabru\u0161i ime An\u0111a, ali on nije htio popustiti, pa ako nije istina i ako la\u017eem onda pitajte Jozu je li bilo ovako kako navodim – sad je i Jozo u penziji i ima vremena na pretek. Bika je se udala u Bor\u010dane, u Mati\u0107e, dugo vremena provela je u Njema\u010dkoj, a \u010dini mi sa da sam \u010duo kako je njezin Mirko ve\u0107 zaradio penziju po minhenskim bau\u0161telama.\u00a0<\/span><\/p>\n

Nakon Bike na svijet je stigao Stipan \u2013 Baji\u0107, kr\u0161ten imenom svoga djeda. Baji\u0107 je sedam godina stariji od mene, taman toliko da Anti i meni kao veliki Dinamovac bude uzor i primjer kako se pred navalom silnih Vele\u017eovaca i Hajdukovaca brane plave boje.\u00a0<\/span><\/p>\n

O Baji\u0107evoj nogometnoj umjetnosti mo\u017ee se diskutirati, nitko nije perfektan, ali o tomu da je oduvijek bio i ostao vjeran plavoj boji nema diskusije. Navijali smo Baji\u0107 i mi za Dinamo i u dobrim, i u lo\u0161im vremenima, i kad je Vabec bio jedini\u00a0\u00a0reprezentativac iz na\u0161eg kluba, a i kasnije, kad su nakon dvadeset\u010detiri su\u0161ne godine kona\u010dno postali prvaci dr\u017eave. Lako je naime navijati za prvaka, ali je trebali otrpjeti smi\u0161ljene napade protivnika\u00a0poput\u00a0Bi\u010de, poznatog Hajdukovca iz grada, \u010diji klub je tih godina tri puta zaredom bio \u0161ampion. A je se hvalio s nekakvim Jerkovi\u0107em, Oblakom i Peruzovi\u0107em, jo\u0161 vi\u0161e nego kad je njegov Igor po\u010deo igrati u duvanjskoj Budu\u0107nosti!\u00a0<\/span><\/p>\n

Na\u0161em Dinamu se u to vrijeme nije ba\u0161 dalo, uvijek bi suci dosudili ne\u0161to krivo, ali je zato meni Baja jedne godine rekao dok smo sjedili na njihovoj \u010datrnji:<\/span><\/p>\n

\u201eAjdera Blagoja, napi\u0161i nam pismu o Dinamu, da malo zaguslim.\u201c<\/span><\/p>\n

Na Bajin nagovor sam tada po\u010deo pisati, a prvi moji stihovi, kojih se tek djelomi\u010dno sje\u0107am, glasili su ovako nekako:<\/span><\/p>\n

\u201eIde lopta do Vabeca\u201c ili \u201eDanas Bedi mnogo vrijedi.\u201c<\/span><\/p>\n

Dragutina Vabeca, brkatog veznog igra\u010da, ne treba posebno spominjati, a za one koji se ne sje\u0107aju Bedija navodim da je on bio Dinamov bek po\u010detkom sedamdesetih godina. Dakle, da nije bilo Baje ne bih vjerojatno nikada ni po\u010deo piskarati.<\/span><\/p>\n

Baji\u0107 je se o\u017eenio u ljeto osamdesete, njegova izabranica bila je Mira iz Podgaja koja je imala mla\u0111u sestru, po mom ukusu jo\u0161 ljep\u0161u od nje. Oni koji me poznaju \u0107e mi sigruno povjerovati kad navedem da nikada nisam volio kupiti sjeno, ali sam toga ljeta, prije odlaska u Zagreb, dragovoljno \u0161\u010depao i vile i grablje i s Gabru\u0161om, Mirom i Mirinom sestrom zaputio se na njihovu livadu na Trnova\u010dama.\u00a0<\/span><\/p>\n

Ajme kako sam radio, i kupio, i grabio, i cijele naviljke bacao na plastove! Mirina sestra me me\u0111utim nije nikako primje\u0107ivala, stalno je s Mirom ne\u0161to \u0161aputala, valjda o nekom drugom momku, a ja se nisam usudio prislu\u0161kivati. Uve\u010der sam, umoran kao pas i razo\u010daran poput ku\u010deta, oti\u0161ao u krevet, no nekako sam se sutradan oporavio od razo\u010daranja i po\u010deo kona\u010dno raditi na vlastitoj frizuri. Kod Mirine sestre mi trik nije vi\u0161e upalio, ali treba ostati skroman i ne valja previ\u0161e kukati, jer je kasnije ipak bilo nekoliko ljepotica koje su znale cijeniti da nemam naviljak na glavi.<\/span><\/p>\n

Baja je desetlje\u0107ima radio u Njema\u010dkoj, u Minhenu, na raznim bau\u0161telama, napravio je od zarade novu ku\u0107u na podvornici, Gabru\u0161a je se tamo brzo udoma\u0107ila, pomladila se i procvala daleko od brista, a Baji\u0107 i Mira dobili su najprije sina Slavka, pa k\u0107er Slavicu, dok je Baja svakoga dana brojao godine do penzije. Tako je i do\u010dekao mirovinu i sve bi bilo kako su njih dvoje po\u017eeljeti mogli, da \u017eivot ponekada ne donese sudbinu, gorku i brutalnu.\u00a0<\/span><\/p>\n

Kad je njihov unuk Slavko navr\u0161io sedamnaestu godinu on i njegovo dru\u0161tvo krenuli su pje\u0161ice u Me\u0111ugorje, na hodo\u010da\u0161\u0107e. Negdje kod Posu\u0161ja je neki voza\u010d u rano jutro velikom brzinom naletio na kolonu mlade\u017ei i usmrtio Slavka.\u00a0<\/span><\/p>\n

Od tada u Bajinoj ku\u0107i ni\u0161ta vi\u0161e nije kao ranije \u2013 znaju se oni i nasmijati, i za\u0161aliti, vole svoje praunuke – Slavinu djecu koja iz Omolja do\u0111u u na\u0161e selo i puno dana i no\u0107i provode kod bake Mire, \u00a0djeda Stipana, pradjeda Slavka-Baje i prabake An\u0111e-Gabru\u0161e –\u00a0\u00a0ali tiho, neprevidljivo i dostojanstveno nose u sebi tugu, a na sebi crninu. Isto kao i Slavkova majka Mira i otac Baji\u0107.<\/span><\/p>\n

Tako nam \u017eivot ponekada neo\u010dekivano donese ne samo radost, ne samo zdravlje, nego i bolest, i nesre\u0107u, i o\u010daj. Nitko od nas ne mo\u017ee me\u0111utim sebi izabrati \u0161to i kako \u0107e biti, ali mo\u017ee se ponekada sabrati i pomisliti kako na\u0161i mali problemi nisu nerje\u0161ivi, te da ima puno ve\u0107ih tragedija i da bi netko dao sve da mo\u017ee imati na\u0161e pote\u0161ko\u0107e.<\/span><\/p>\n

Pokojni Slavko je pokopan na mandoseljskom groblju, a kad su mu njegovi roditelji, djed i baka pravili nadgrobni spomenik zamolili su me da napi\u0161em nekoliko stihova, \u0161to sam i uradio kao mali znak zahvalnosti za sve \u0161to su oni nama pru\u017eili dok smo bili djeca. Djeca poput Slavka.\u00a0<\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Blago Vukadin (2013.) Na\u0161a stara ku\u0107a nalazi se tik ispod \u201ebrista\u201c koji su jednim dijelom na\u0161i, Joskanovi\u0107a, a drugim dijelom Bajini, no nama je prilikom igranja indijanaca i kauboja, u kojima bismo Ante Ba\u0107ku\u0161in i ja \u010desto znali za … pro\u010ditajte vi\u0161e<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":31,"featured_media":127248,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"kt_blocks_editor_width":"","footnotes":""},"categories":[12],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/127247"}],"collection":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/users\/31"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=127247"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/127247\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":127249,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/127247\/revisions\/127249"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media\/127248"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=127247"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=127247"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=127247"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}