{"id":100390,"date":"2020-07-18T05:05:24","date_gmt":"2020-07-18T03:05:24","guid":{"rendered":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/?p=100390"},"modified":"2020-07-17T21:07:54","modified_gmt":"2020-07-17T19:07:54","slug":"nasa-skola-dacke-slicice-u-rijeci-1948-1953-x-dio","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/nasa-skola-dacke-slicice-u-rijeci-1948-1953-x-dio\/","title":{"rendered":"NA\u0160A \u0160KOLA: \u0110a\u010dke sli\u010dice u rije\u010di (1948. \u2013 1953.) \u2013 X. dio"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Ante \u0160arac<\/strong><\/span><\/h3>\n

\u017divot u \u0161koli<\/strong><\/span><\/h3>\n

\u0160kolska zgrada bila je katnica, dolje u\u010dionica, gore u\u010diteljski stan. Ulazili smo sa zapadne strane u hodnik, a desno u u\u010dionicu, \u010diji su prozori gledali prema putu ispod sela; \u010desto smo pogledavali kroz prozor da vidimo – tko prolazi putem. Dje\u010dji stolovi bili su okrenuti prema zapadu, tako da smo gledali prema u\u010diteljici koja je sjedila nasuprot nama za svojim stolom. Iznad njezina stola na zidu visjela je slika \u0110ure Pucara, Tita i Aleksandra Rankovi\u0107a. Malo nani\u017ee, lijevo, visjela je karta Jugoslavije s dr\u017eavama s kojima grani\u010di. Lijevo od u\u010ditelja ko\u010dila se velika “tabla” (plo\u010da) s obveznom kredom za pisanje i spu\u017evom za brisanje. Do nje ra\u010dunaljka sa \u0161ipkama na kojima je nanizano, ako me sje\u0107anje ne vara, stotinu drvenih kuglica u deset redova. Na njima smo lak\u0161e savladavali ra\u010dunske operacije: zbrajanja i oduzimanja. Iza ulaza, lijevo smjestila se pe\u0107 na drva, koja nam je valjala za hladnih dana i oko koje smo se tada stalno tiskali da se ugrijemo i osu\u0161imo odje\u0107u. Ispod prozora \u0161kole bila je \u0161ira zaravan, gdje smo se naj\u010de\u0161\u0107e igrali. Ona prelazi u povrtnjak, a zatim u pojas ledine, koja se spu\u0161ta do zidi\u0107a, tik do puta.<\/span><\/p>\n

Sa zapadne strane \u0161kole nalazi se drvarnica a ju\u017eno do nje, uvijek zaklju\u010dana prostorija, navodno, biv\u0161a u\u010diteljska \u0161tala. Isto\u010dno od \u0161kolske zgrade prema zadruzi bio je proctor zasa\u0111en mladim vo\u0107kama.<\/span><\/p>\n

Sa sobom, kao i svi ostali, u \u0161arenoj torbici donio sam tablicu, koja je s jedne strane imala vodoravne crte za pisanje, a s druge vodoravne i okomite koje su stvarale kvadrati\u0107e za ra\u010dunanje.<\/span><\/p>\n

Na tablici se pisalo pisaljkom I brisalo prirodnom rupi\u010dastom spu\u017evicom, tako da nije bilo bojazni da \u0107e se istro\u0161iti kao “teka”. Mislim da nismo pre\u0161li na “teke” barem prvo polugodi\u0161te, a mo\u017eda tek na po\u010detku drugoga razreda.<\/span><\/p>\n

Zazvonilo je, brzo ulazimo u u\u010dionicu. \u010cekamo u \u017eamoru da po\u010dne prvi \u0161kolski dan, kadli ulazi omanja crnka, mlada u\u010diteljica, zove se Marija Vujanovi\u0107. \u010cini mi se da je pozdravila sa “Zdravo djeco”, a mi odgovorili u jedan glas: “Zdravo!” Rasporedila je nas – prva\u0161e u prednje klupe, a tre\u0107a\u0161e iza nas. Takav \u0107e raspored biti uobi\u010dajen svih godina: mla\u0111i razred sprijeda, a stariji iza. Bila nas je tako puna u\u010dionica. Pitala nas je kako se svatko pojedina\u010dno zove, to zapisala, a potom ne\u0161to zborila o va\u017enosti \u0161kolovanja, marljivosti i dobrom “vladanju” i prvi dan \u0161kole bio je zavr\u0161en, uz “u\u010denje” pozdrava na kraju posljednjega \u0161kolskog “\u010dasa”. Taj se pozdrav prakticirao za sve vrijeme trajanja osnovnog \u0161kolovanja.<\/span><\/p>\n

Naime, ispred klupa stao bi neki zaslu\u017ean \u0111ak, obi\u010dno polaznik tre\u0107ega ili \u010detvrtog razreda, i, stavljaju\u0107i \u0161aku na desnu sljepoo\u010dicu, pozdravio: ” Za domovinu s Titom”, a mi bismo gromko odgovorili:”Naprijed”<\/span><\/p>\n

Sutradan – u\u010diteljica po velikoj “tabli” crta kose crte, lijevo i desno, a mi po svojim tablicama isto to vje\u017ebamo.<\/span><\/p>\n

Opet dobivamo doma\u0107u zada\u0107u da ku\u0107e po cijeloj tablici napi\u0161emo kose crte na jednu stranu, drugi dan na drugu; u\u010diteljica to uvijek pregledava i usmeno ocjenjuje rad. Prelazimo i na prva slova : A, B pa C i tako redom. Obi\u010dno vje\u017ebamo pojedina slova po imenima ljudi. U\u010dimo i ra\u010dun: dva vi\u0161e dva, pet manje tri itd. Osim tih predmeta, u\u010dimo i pjevanje, ru\u010dni rad i ne\u0161to prtljamo s “fiskulturom”. Slu\u0161amo kako starije ispituje “istoriju”, prirodopis, zemljopis. Pro\u0161lo je mjesec-dva, prema nama prva\u0161ima jo\u0161 uvijek je u\u010diteljica Marija strpljiva, ali prema pojedincima iz tre\u0107ega razreda “vje\u017eba strogo\u0107u” – udaraju\u0107i ih, povremeno, po dlanovima \u0161ibom. Ako izmaknu ruku, dobiju dvostruko! Pomislimo: to i nas \u010deka…<\/span><\/p>\n

U \u0161koli nam podvornica Bo\u017eica dijeli nekakvo riblje ulje; nisam siguran jesmo li nosili po koju bo\u010dicu ku\u0107i ili smo ga u \u0161koli konzumirali, ali i sada se sje\u0107am toga \u010dudnoga i neugodnog okusa. Morali smo popiti jer je, vele, zdravo.<\/span><\/p>\n

Tako\u0111er se sje\u0107am da smo ponekad u \u0161koli dobivali nekakav, vjerojatno iz inozemstva darovan, margarin koji smo jeli s kruhom. U odnosu na riblje ulje to je bilo puno bolje. Kasnije \u0107emo u Kongori, u petom produ\u017enom razredu, dobivati nekakav \u017euti sir, koji je bio veoma ukusan.<\/span><\/p>\n

Jo\u0161, evo, malo i zavr\u0161it \u0107e prvo polugodi\u0161te. Nakon posljednjeg dana i spomenutog pozdrava oti\u0161li smo na polugodi\u0161nji raspust. Uvijek je to bilo na dan prije ili poslije 15. sije\u010dnja, ovisno o tome u koji dan pada taj datum. Iako sam se ve\u0107 bio privikao na \u0161kolu, vrlo sam se veselio zimskim praznicima, koje smo proveli u igri svih 15 dana.<\/span><\/p>\n

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne \u0161kole u Mandinu Selu<\/em>, Zagreb \u2013 Mandino Selo, 2010.<\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Ante \u0160arac \u017divot u \u0161koli \u0160kolska zgrada bila je katnica, dolje u\u010dionica, gore u\u010diteljski stan. Ulazili smo sa zapadne strane u hodnik, a desno u u\u010dionicu, \u010diji su prozori gledali prema putu ispod sela; \u010desto smo pogledavali kroz prozor … pro\u010ditajte vi\u0161e<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":31,"featured_media":100391,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"kt_blocks_editor_width":"","footnotes":""},"categories":[46],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/100390"}],"collection":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/users\/31"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=100390"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/100390\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":100392,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/100390\/revisions\/100392"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media\/100391"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=100390"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=100390"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=100390"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}