Jesmo li u svom životu osjetili malo svjetla i nade? Jesmo li zadovoljni i s malo topline u hladnom svijetu, ili tražimo puno više? Isus nas uči da za manje uvijek dobijemo više. Nije to minimalizam nego skromnost, toliko danas prezrena. Bog nam daje neizmjerno puno za ovo malo dobra što dajemo. I ne samo to. Kad ne tražimo puno, On nam daje više. Tako stvari funkcioniraju u duhovnom smislu, dok u materijalnom unutarnji poredak remeti ljudska pohlepa. Što je Bog namijenio svakom čovjeku, otimaju i svojataju pohlepni koji su nemoralno stekli svoj imetak. Zašto Bog sve to tolerira? Ustaljeni je odgovor: zato jer i dobri i loši imaju slobodnu volju. No kvaka je i u nečem drugom: Božji vidici zahvaćaju izvan naših dimenzija, On vidi cjelinu slike. Nije došao na svijet da bi samo popravio ovaj vidljivi dio, koji je samo odsječak naših života. On želi da popravljamo stvari obrnutim putem: mi bismo se najprije materijalno osigurali pa bi onda brinuli o duhovnim i ostalim potrebama, a On želi da najprije mijenjamo sebe i svoja srca, krotimo svoja prevelika htijenja i usmjeravamo se prema duhovnom. Onda će nam se sve nadodati, kako je obećao. Međutim, nama nikako ne ide. Uporno hoćemo mijenjati materijalni poredak materijalnim sredstvima. Da je Isus došao i samo kruhom nahranio ljude, da je čitavom čovječanstvu osigurao hranu, a da nam nije donio poruku Evanđelja kao poruku obraćenja i ljubavi, i da nije predao sebe kao Kruh vječni, što bi se dogodilo? Bi li se ljudi i onda mijenjali? Nitko ne jamči da ne bi postali još gori, obijesni i siti, a s osjećajem da su spašeni bez vlastita sudjelovanja, promjene i žrtve.
Tražimo uvijek previše, a ono što imamo, podrazumijeva nam se. Ali u životu se ništa ne podrazumijeva osim da ćemo umrijeti. Nezahvalnost je ljudsko svojstvo. Mana na koju smo naviknuti. A nezahvalnost Bogu je najveća, pogotovo kad Ga optužujemo za sve naše propuste i opačine. Pitamo se odakle zlo na svijetu, i zašto ga Bog dopušta iako nam je jasno da zlo činimo sami, da ga lako nanosimo, a teško podnosimo. Ljudski svijet bez Boga je svijet nepravde, a svijet, pak s Bogom i čovjekom koji surađuju, svijet je koji raste u nadi i vjeri, i koji putuje prema raspletu ovozemaljske povijesti. Božićno vrijeme nas podsjeća na početak tog puta kad se vrijeme i vječnost u jednom času naše povijesti sjedinjuju i stvaraju vertikalu, ljestve koje vode u nebo. Bez te vertikale, mi bismo bili obični, izgubljeni nomadi koji lutaju bespućima strašne i nerazumljive povijesti. Čudno je da današnji čovjek, s ove uzvisine visokocivilizirane epohe, nema jasniji i logičniji pogled unatrag i prema naprijed, da teško razumijeva svoju poziciju u svjetlu metapovijesti, onoga iza. Pogledajmo u Dijete koje nam pokazuje put i otkriva nam otajstvo nedužnosti.
Što bi čovjek čovjeku mogao posebno dobro poželjeti u ove dane? Da mu se ne izjalove nade jer je izjalovljena nada nešto najbolnije za njegovu dušu. Da mu nada ne utrne ni kada tinja kao stijenj. Da ne iznevjeri ponajprije sebe i u onim najmanjim odlukama, koje ponekad čine život. Da ne iznevjeri one koje voli, i da se ne obazire na imperative svijeta koji ga poziva da bude ono što nije, i koji ga tjera da se dokazuje tamo gdje ne treba. Da pronađe snagu u sebi i mir savjesti i srca. Da ga ne ogorčuju prljavštine drugih, i da traži uvijek svjetlo. Da osjeti smisao obilja koje ne usrećuje čovjeka kao stanje, nego kao trenutak kad smo osjetili ispunjenost, kao trenutak postizanja nečega čemu smo težili.
Tekst: Zoran Vukman
(odabrao: Ante Vukadin Ćipa)