PROLJEĆE (5)

objavljeno u: SAČUVANO OD ZABORAVA | 0

Sijalo se ono sjemenje koje je na mandoseljskim njivama, s obzirom na klimu, vlagu i sunce moglo uspijevati. Svaka kuća u jesen bi posijala malo pšenice, a ponekad i zimice. Pšenica se sijala kako bi se imalo brašna za pitu, uštipke i čurek u svečanijim prilikama tijekom godine. Zimica se sijala samo u slučaju kada je pokrov na kući ili pojati dotrajao i trebalo ga zamijeniti, ili pokriti novu pojatu koja će biti sagrađena na iduće ljeto. Zimica se sijala u dobru i plodnu njivu. Trebalo je da zimica izraste što više, jer je bitna visina/dužina njene stabljike, a ne njezin plod.       

U proljeće se sijao ječam, osnovna žitarica duvanjskih njiva. Ječam je  u pravilu dobro uspijevao i donosio obilan urod. (Evo prilike za ponovnu sjetvu ječma i proizvodnju piva!). Oralo bi se  od jutra do pred smiraj dana. Tada bi od kuće žene donosile sime. Bile su to vreće od pedesetak kilograma.  One bi uprtile vriću na leđa i pravac na Rupu ili Zabrnicu. Nije to bilo ni malo lako. Vješt sijač usuo bi sime u bisage i prebacio preko ramena. Ravnomjerno i lagano hodajući zahvaćao bi sjeme iz bisaga i uvijek s iste (desne ili lijeve) noge razbacivao sjeme po tegu (svježe uzorana njiva).  Nakon nicanja žita vidjelo se kako je sijač  ravnomjerno posijao sjeme. Kada bi sime sijao nedovoljno iskusan i vješt sijač, što bi se nakon nicanja odamh vidjelo, oni pravi sijači bi rekli: «Kako je ovo posijo, jebem ga po viri. K’o ni sebi, ni drugom».        

Nakon sijanja na red je dolazilo brananje. Posebna naprava za zasipanje sjemena i ravnanje tega nazivala se brana. Izrađivala se od tvrdih grabovih grana na način da su se gusto splitale i povezivale vezama od lužike. (Lužike je bilo u izobilju uz potok ili u Džankušića Jažvi). Za brananje uprezali su se samo konji radi manjeg gaženja uzorane njive i lakšeg rukovanja. Na branu bi u pravilu sjedalo po jedno ili dvoje djece kako bi se malo pritislo. Ako je teg neravniji tada bi na branu stao odrasliji i teži muškarac.

Nakon što je njiva pobranata oranje na toj njivi bilo je dovršeno. Na kraju, radi odvodnje viška vode, zaorala bi se naokolo jedna duboka brazda. Kod veće opasnosti od vode jedna duboka brazda zaorala bi se i preko cijele njive. Na samom kraju, kada je sve gotovo reklo bi se. «Bože, tebi u šake».

Htjelo se time izreći molitva, ali i povjerenje u Boga koji će dati da sjeme uzraste i donese stostruki plod. Bog je i davao, njive su rađale i hranile nas.

(nastavak slijedi)

Ante Vukadin – Ćipa