POBIJENI FRANJEVCI: fra Ivo Slišković (1877.-1945)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Fra Ivo je bio jednostavan, pristupačan i darežljiv fratar. Iako je osobno proživljavao duh siromaštva, rado je dijelio stečevinu dobivenu na župama. Njegova velikodušnost posebno se očitovala prema njegovoj mnogobrojnoj subraći na Širokome Brijegu koji su bili pogođeni nedostatkom tvarnih sredstava. Kao dugogodišnji župnik na Kočerinu (1919. – 1942.) često je posjećivao širokobriješki samostan, ali nikada praznih ruku. Imao je darežljivu desnicu koja se ispružala i do nas u sjemeništu. Kad bi došao k nama, imali smo osjećaj da nas je posjetio netko od naše rodbine.

Rođen je 25. travnja 1877. u Mokrom, jednom od mnogobrojnih naselja širokobriješke župe Uznesenja BDM. Njegovo rodno mjesto ukrašeno je masovnim stećcima kao svjedocima daleke prošlosti. A Mokro je kroz stoljeća rađalo junake, fratre i katolike koji su svojom samozatajom i

smrću svjedočili svoju vjeru u Krista. Među žrtvama spaljenih fratara 7. veljače 1945.nalaze se i dvojica Mokrana – fra Stanko Kraljević i fra Ivo Slišković – koji krvlju opio diše svoje rodno mjesto. Vjera njihovih mještana postala je duhovno rasadište ovoga kraja, izgrađeno na nekada pustu i kamenitu tlu Hercegovine.

Mokro se ponosi i starom bazilikom iz petoga stoljeća smještenoj u zaseoku Matijevići, koji podsjećaju na čuvena franjevca fra Mirka Matijevića (rođen 1871.), bivšeg višegodišnjeg tajnika Provincije. Kao takav odlučno se zalagao za gradnju samostana, crkve i gimnazije na Širokome Brijegu. On je s fra Dominikom Mandićem bio odskočna daska u izgradnji Širokoga Brijega.

I fra Ivo Slišković srcem i dušom bio je upravljen prema Širokomu Brijegu gdje je svršio pučko školovanje i 1890.nastavio srednju školu. Na Humcu je 4. listopada 1895.stupio u franjevački red. Bogoslovne nauke studirao je u Mostaru i tu je 22. prosinca 1900. ređen za svećenika. Svećeničku službu, kroz više od četrdeset godina, proveo je u dušobrižništvu na raznim župama i strpljivo s narodom dijelio iskušenja onoga vremena.

Pošao je u smrt strpljivo, ukrašen brkovima kao naši fratri u tursko doba kada su se preoblačili u civilna odijela da bi lakše izvršili svoje svećeničko poslanje dijeleći svete sakramente po privatnim kućama. Krišom su gazili hercegovačke bogaze i hrabri li katolike da ustraju u vjeri, s njima podnosili turska nasilja i zajednički s njima umirali ispunjavajući tako Kristove riječi: Tko radi mene izgubi svoj život, sačuvat će ga. (Mt 11, 39)

Fra Ivo je posljednje dvije godine života proveo u mirovini na Širokome Brijegu s krunicom u ruci kao sastavnim dijelom njegova redovničkog življenja i svetačkog djelovanja. Tragičan završetak zemaljskog putovanja doživio je u odmakloj dobi od 68 godina života kao krvavi svjedok vjere. Spaljen je kao goruća baklja u skloniš tu u samostanskom vrtu.

U sjećanju na tog mučenika povezane su i žrtve stotina ubijenih Hrvata katolika koji leže u masovnim grobnicama od Slovenije, preko Hrvatske, do Bosne i Hercegovine. Na tim prostorima do sada je pronađeno 1.490 masovnih grobišta koja su popunjena hrvatskim žrtvama, a likvidirali su ih komunisti i velikosrbi.

I fra Ivo je jedna od tih žrtava koje ne umiru nego žive kroz vječnost okrunjene krunom mučeništva.        

Crveni zlikovci ugušiše mu posljednji dah života i živa ga baciše u nemirne vode Neretve, što jasno govori o počinjenoj zloći i izgubljenoj pravdi. »Grob« mu je prekriven vječnom šutnjom počinjena zločina dok se njegovi ubojice izgubiše u jazbinama zaborava. Stradao je kao ponižen rob iz Neronova vremena jer je pripadao »reakciji« koju je trebalo uništiti. U njegovoj okrutnoj smrti zrcali se naša narodna tragedija koja se u vihoru povijesti svršetkom dvadesetoga stoljeća pretvorila u neslućenu slobodu.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.