Piše: Blago Vukadin
Iz našeg malog sela ljudi su se u pravilu zbog posla zapućivali na sve strane svijeta, te vjerojatno nema nijedne veće zemlje u kojoj ne živi poneka obitelj s mandoseljskim korijenima. Većina naših suseljana svoju je novu egzistenciju počela u raznim krajevima Europe, ali ima i onih koji su se zaputili preko Velike Bare, pa sada njihova djeca i unuci rastu u Kanadi ili u SAD-u.
Od djece pokojnoga Paške i njegove Lučuše su se tako sva tri sina – Ivan, Marko i Vinko – smjestila na drugoj strani Anlantika. Ivan, najstariji od njih, otvorio je vrata svojoj rodbini.
Ivana i Marka poznajem samo površno, bolje rečeno iz priča starijih ljudi, ali se zato pokojnoga Vinka, preminuo je prerano 13. siječnja 2010. godine, sjećam kao vrsnoga majstora za popravljanje svih mogućih kućanskih aparata. Nedavno mi je na pamet pala izreka koju sam ili negdje pročitao, ili čuo, ili sam je možda sanjao, a ona govori o ljudima poput Vinka puno više nego razni opisi njihove visine, težine ili broja godina:
„Bog je svakome od nas darovao nešto posebno, ali mi sami moramo otkriti što je taj dar jer on nema vremena sve raditi umjesto nas objašnjavajući što nam je poklonio.“
Vinko je rano otkrio u čemu je nadareniji od većine njegovih suvremenika, pa je još kao mladić postao glavni majstor u selu za popravljanje svega i svačega, posebno televizora. Kako bi bilo jasno o čemu se radi, valja napomenuti da je struja u naše selo stigla početkom sedamdesetih godina, te je prema tomu za većinu nas bilo malo čudo da iz utičnice curi nevidljiva energija. O nekom razumijevanju kako se pali žarulja, što je odgovorno za pokretanje slika na ekranu ili za vrćenje centrifuge u veš-mašini nije dakle bilo ni govora.
Vinko Paškin je završio neku tehničku školu i raspolagao radoznalošću i logikom, a uz to je njegov otac – pored Šćete na drugom kraju sela – bio prvi Mandoseljan koji je nabavio televizor. Njegov najmlađi sin bio je jedan od rijetkih koji su se usudili rastaviti ga na sve dijelove i ponovo ga sastaviti bez viška dijelova, da funkcionira bolje nego ranije.
S povećanjem broja kućanskih aparata u selu Vinko je postao nezamjenjiv jer je se često nešto kvarilo. Naš televizor – marke Blaupunkt, crno-bijeli, kojega smo dobili od strica Mice nakon što je on u Njemačkoj sebi nabavio novi u boji – se je stalno bunio, i to u pravilu u vrijeme crtanog filma, u sedam sati i petnaest minuta uvečer. Baš kad bi Kalimero počeo kukati o velikoj nepravdi ili dok bi profesor Baltazar razmišljao o tome kakvu smjesu treba napraviti za novo tehničko čudo, šećući s jednog kraja laboratorija na drugi i češkajući bradu, nestalo bi slike.
Mi bismo se ražalostili, ćaća bi se naljutio jer je htio još pogledati vijesti, dok bi jedino materi svanulo, te bi ona napomenula:
„Baš je dobro da se pokvario televizor. Ne moramo sad žuriti s večerom i možemo u miru Boga izmoliti.“
Iako smo cijenili mamine dobre namjere drugoga dana bi se netko od nas bez odgode zaputio do Paškine kuće i zadihano saopćio Vinku da se radi o hitnom slučaju. On bi poslijepodne navratio sa svojim kiruškim alatom, rastavio bi bolesni uređaj, a ja bih mu asistirao na taj način da sam čuvao šarafe, dok su Marinka više zanimali unutarnji organi uređaja i kojekakve komandne pločice zelene boje.
Vinko bi obično dijagnosticirao da je nešto pregorilo. Imao bi i rezervne dijelove u torbi, sve bi nekako zalijepio ili kako se to stručnim jezikom zove, zaletovao, pa bi nakon uspješne operacije Kalimero opet mogao nekoliko mjeseci glasno kukati, a mi ga pažljivo slušati.
U tim prilikama Vinko bi znao pripovijedati kako mu je bilo u Americi kod braće. Bio je oduševljen tamošnjim načinom života, a za nas su njegove priče zvučale nestvarno. Svoj auto, kad bi se dovezao s njim, nije zaključavao, govoreći da je to u Americi normalno, jer tamo nitko neće ništa ukrasti. Osim toga je ćaći, koji je bio pušač, pričao kako je na američkim kutijama cigareta navedeno da pušenje šteti zdravlju, ali to našeg oca nije posebno zanimalo pa bi brzo promijenio temu razgovora.
Najviše smo se međutim čudili kad bi nam pripovijedao da u tom dalekom svijetu ima bezbroj televizijskih i radio-programa, preko šezdeset.
Oduševljen Amerikom i slobodom govora Vinko je kao mladić pokrenuo prvu privatnu radio postaju u duvanjskom kraju, jednu od rijetkih u tadašnjoj državi budući da je emitiranje programa podlijegalo monopolu čije kršenje se smatralo kaznenim djelom.
Ime Vinkove radio postaje glasilo je „Radio stanica Paškina klanica“, a njen studio nalazio se, kako joj ime kaže, u Paškinoj štali. Gdje je nabavio uređaje, kako se dočepao frekvencije i što je sve radila „narodna milicija“ da bi otkrila „narodnog neprijatelja“ ne znam.
Sjećam se samo da je program trajao nekoliko dana ili čak tjedana, puštana je glazba, dečki i cure su se zezali pričajući viceve, a od odraslih je redovito navraćao Slavko Majić – Baja i guslio tako glasno da ga je se čulo na području cijelog Duvanjskog polja.
Milicija se uznemirila, pretraživali su sve štale svakog duvanjskog Paške, pa su tako stigli i do Vinka i zapečatili prvu duvanjsku privatnu radio postaju. Je li Vinko tom prilikom fasovao neku kaznu ne znam, ali je u svakom slučaju bio prethodnik petnaestak godina kasnije liberaliziranog tržišta radio-frekvencija i informacija.
No, nije samo Vinko putovao u Ameriku kod braće. I njihovi roditelji Paško i Lučuša su nekoliko puta letjeli u posjet sinovima i nevjestama, a kad bi se vratili u selo pričali su o tomu što su vidjeli.
Sve i da nisu pričali znalo bi se da je Amerika sa svojim načinom života drugačija od Mandina Sela, jer je jednom prilikom pokojna Lučuša stigla nazad moderno obučena. Kupila joj je nevjesta svakojaku šarenu garderobu, dok su u selu sve žene njene generacije tada oblačile tamnu ili sasvim crnu odjeću, a glave pokrivale šudarima.
Lučuša je očito bila sretna da su joj djeca uspješna i da joj je nevjesta velikodušna, pa je ponosno prošetala od Grgine prodavnice do svoje kuće obučena u američku modu za starije dame.
U neku ruku bila je pokojna Lučuša slična svome sinu Vinku, prethodnica novoga doba, budući da današnje mandoseljske bake ne oblače više preko sebe samo tamne boje. Ona je, može se reći, bila jedna od prvih žena koja je uvela novu modu u selo.
Kad mu je postalo jasno da mu bolje od socijalističkog odgovara slobodno tržište, gdje može raditi ono što zna, bez da ga kojekakvi „politički interesi“ sputavaju u talentu i poslu, Vinko je jednoga spakirao svoje kofere i s obitelji se zaputio „zauvijek“ u Ameriku. Tamo je postao poduzetnik radeći uspješno ono što je započeo u Mandinu Selu, bio je samostalni tehničar. Sve je daleko od Mandina Sela za njega krenulo u najboljem mogućem pravcu.
Prije nekoliko godina Vinko se je međutim teško razbolio i umro, ostavivši iza sebe suprugu, djecu, puno planova i optimizma i nekoliko desetaka patenata.
Pripadnici moje i starijih generacija iz našeg mjesta se tog optimističnog i marljivog Mandoseljana poput mene sjete uvijek kad im se pokvari nekakav aparat u kući kojega ne znaju sami popraviti.