NAŠA ŠKOLA: Moj prvi dan u školi (2)

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Piše: Ante Vukadin

Do tada ja nikada nisam bio u našoj školi. Vidio sam ju više puta, onako iz daleka, dok sam čuvao krave i seosku alašu. Meni je moja škola izgledala čudesno velika i lijepa, k’o župna kapela.

Dolazeći na vjeronauk u Kongoru ulazio sam u kapelu – župni stan i vidio kako je sve nekako uredno, veliko, čisto i lijepo. Nema u toj kući ognjišta, ni tavana, ni glinenoga poda, ni prućem umjesto zidom, odijeljenih soba. Nisam u župnoj kući vidio sinije, već neke velike i široke stolove, sjedalice s naslonom, a ne k’o u našoj kući, male klimave klupice.

Tako je meni izgledala i naša škola: visoka, na dva boja /kata/, kamena zgrada s velikim prozorima. Pokrivena je crvenim crijepom. Cijelo prizemlje škole bilo je sve samo jedna velika prostorija, jedna učionica. U školu se ulazilo sa sjeverne strane. Čim smo ušli u školu našli bi se u jednoj manjoj prostoriji, predsoblju, iz kojeg se ulazilo u veliku učionicu.

U predsoblju je bio veliki čiviluk – vješalica gdje su školska djeca vješala svoje kabanice, biljce, ćaćine koparane I druge orgtače za vrijeme studeni ili kiše.

U tom predsoblju, kasnije smo ostavljali našu obuću za zimskih dana, kako ne bismo unosili snijeg i vodu u učionicu. Na ovo je osobito pazila školska podvornica Božica Vulić, a kasnije i njena kćerka Anđa. Njih dvije su čistile školu, palile vatru, prale prozore i vodile su sve pomoćne poslove po školi i oko škole.

Čim smo ušli u učionicu, ispred nas je ‘pukla’ prostrana soba. Valjda je bila duga 15, a široka 12 metara. Lijevo od ulaza stajala je velika peć. Bila je to velika limena bačva od 200 litara na koju je ubodena ‘kriva’ za odvod dima. Ta cijev – dimnjak nikada nije štimala i u našoj učionici zimi je često bilo dimno. Palila su se drva, ali i ugalj. Kada bi se jako zadimilo, učitelj bi otvorio prozor, a nekada i vrata da se brzo prozrači.

Često je tako dimilo da se nije moglo ni prozračiti. Tada smo svi bili zadimljeni i suznih očiju. Sjećam se kako je učitelj ponekad sve izjurio vani dok se zrak u učionici ne pročisti. Također se sjećam kako smo tada bili posebno radosni.Ž Znali smo ponekada sami zagušiti vatru u peći i zadimiti učionicu!

Desno od ulaza uza zid je stajala katedra. To je učiteljev stol. Bio je velik i postavljen na jednu povišenu široku drvenu podlogu. Na taj način učitelj je sjedio na povišenu mjestu i mogao nas je sve lako nadgledati.

Na zidu, iznad učiteljskog stola bilo je povješano pet slika. Ni jednu do tada nisam vidio. Takve slike nisam vidio ni u našoj crkvi, a ni u župnoj kapeli. Svih pet slika bilo je jednake veličine, imale su lijepi drveni okvir i sve su bile zastakljene.

Na prve tri slike bile su muške bradate osobe. Na druge dvije naslikane su muške odrasle osobe bez brade i u vojničkoj odori. Kasnije nam je učitelj objasnio da na zidu, (s lijva na desno) vise: Marx, Engels, Lenjin, drug Tito I Đuro Pucar Stari. Tko su bili ti bradati I vojnički uparadirani ljudi ja tada nisam znao. Za njihova imena nikada nisam čuo, ni u kući, niti od našega fratra. Jedino sam čuo od svojih ukućana da su ponekad spominjali ime Tito, heroj I vojskovođa. Ja sam to sada povezao.

Desno od učiteljskoga stola, prema prozoru, stajala je računaljka. Bila je to velika tabla na kojoj je bilo deset žica, a na svakoj žici po deset drvenih kuglica. Te kuglice mogle su se povlačiti lijevo- desno po žici i tako se učilo brojiti, oduzimati i zbrajati.

Ispod slika na zidu visjela je školska tabla/ploča. Tabla je bila podijeljena na dva dijela. Polovica je bila iscrtana dugim vodoravnim crtama i služila je za pisanje. Drugi dio ploče bio je iscrtan tankim vodoravnim i uspravnim crtama. Tako je ploča bila sva kockasta. Taj dio služio je za računanje. Po njoj se pisalo kredom, a redar ju je morao svakim puta obrisati “sunđerom” (spužvom) ili nekom krpom.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.