Piše: Ante Šarac
Vraćamo se u školu, učimo slova po redoslijedu u “bukvaru”, napredujemo i u računu. Redaju se školski sati, kratki odmori, tjedne smjene, vrijeme prolazi.
Najdraži nam je trenutak bila vijest da nema nastave jer je učiteljica otišla u grad. Takvih je dana u godini bilo i po desetak. Dobro nas je razveseljavala i vijest da nema učiteljice samo jedan školski sat. Tada smo se igrali ispod prozora. Došlo je i proljeće, tempo uškoli ritmičan, sve ide svojim tokom.
Učiteljica koji put udari šibom i nekoga od nas, iz prvog razreda. Ima plača…
Konačno, koncem travnja idemo na Mandinu gradinu ispisati: “Živio Prvi maj!” Čini mi se da smo ponijeli koju kanticu s “klakom” da obijelimo kamen, ne bi li se bolje vidio natpis.
Obilazimo pravoslavnu crkvicu, iza koje, s kose ledine prema jugu, puca pogled na Stubao, Manduše i na cijelo polje. Svake godine navraćat ćemo ondje. Za nekoliko dana, svake godine u isto doba, nosit ćemo štafetu “voljenom” Vođi…
Završava prva godina, učiteljica nam priopćava neke ocjene, nema ništa napismeno, ali prošli smo razred. Ljetne praznike sam već opisao. Vraćamo se u školu sada u drugi, opet s istim đacima jer su i oni iz trećega prešli u četvrti. Opet ne idem rado u školu, ali mora se.
Ipak je lakše nego lani, dečke već poznam, a s nekima sam se i sprijateljio. Odmah smo krajem rujna išli na izlet ponad Važića, preko Podina u podnožje Ljubuše. Ti izleti su mamac, ali učiteljica zada zadaću, da opišemo dojmove.
Moram priznati da se, u doslovnom smislu, ne sjećam broja predmeta po razredima, ali mislim da se u prvom I drugom nešto manje predmeta predavalo.
Osim toga, crtanje, lijepo pisanje, ručni rad, pjevanje i fiskulturu nisam, kao ni drugi, smatrao pravim predmetima.
Ali, bili smo u zabludi: pjevanje je većini predstavljalo problem, a neki, kao i ja, nismo bili nadareni ni za ručni rad. Prošao je i drugi, došao i prošao treći s istom učiteljicom Marijom.
U trećem se sjećam večernje priredbe u školi, pri završetku nastave, negdje u svibnju. Tema je bila NOB. Sve je prštalo od pobjeda… Na ljetnim praznicima sam saznao da je Marija Vujanović premještena. Meni se pred kraj ljeta dogodila nezgoda: lom ruke. Pauzirao sam otprilike dva mjeseca. Učitelj iz grada, ne sjećam mu se imena, nije mi priznao izostanak, jer sam prešao dopušten broj sati koji se smiju priznati kao opravdani. Zanimljivo, ja sam to prihvatio sasvim hladno. Istodobno, savjetovao je da ja, ipak, dolazim, da se ne bih isključio iz školskih navika. Naime, nije bio rijedak slučaj da su neki ipak ostali na dva ili tri razreda, ne završivši nikad sva četiri.
(nastavlja se)
Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.