Napomena: Pjesma je posvećena Sarafini Lauš, ženi iz travničkog sela Ćukle koja je u Domovinskome ratu izgubila muža i tri sina.
Pleteš i gledaš dugo u noć
Život obrubljuješ
Kroz pređu igle ti srce probadaju
Vezeš uskrsnuće i nadu
I sve je sad tu u pleteru
I nemir i suze i strah i potonuće
I život razlomljen ko kriška jabuke
iz voćnjaka na obali Lašve
Gledaš u lice jednog naroda
I cijeli jedan narod ne može ti pogledat u lice
(Ni sebi ne može pogledat u lice)
I nesta naroda
Tek ožalošćene majke
Izmeđ voćnjaka koračajući na grobove svrate
Da zapale svijeću
Sve je pobijeno
I nada
Samo Lašva sa sobom priča, u sebi krijući stoljeća
I magla guta drveće, ceste i ljude
Što htjeli bi da se nikad ne probude
Izvor: Ilija Smiljanić: Zamka vremena, 2018.
Foto: Zvonimir Čilić (VL)
