U subotu 9. siječnja 1993., po smiraju sunca, u franjevačkom samostanu u Tomislavgradu, nakon višemjesečne teške bolesti, mirno je u Gospodinu preminuo fra Jozo Križić, član Hercegovačke franjevačke provincije.
Gospodin ga je pozvao u svoje okrilje u 42. godini života, 23. godini redovništva i 16. godini svećeništva. Fra Jozino usnulo tijelo predano je majci zemlji u ponedjeljak 11. siječnja 1993. na mjesnom groblju Karauli u Tomislavgradu.
Na njegovu veličanstvenom sprovodu, koji je predvodio provincijal fra Drago Tolj, okupilo se golemo mnoštvo kršćanskog puka te velik broj svećenika, redovnika i redovnica. U ime muslimanskih vjernika sprovodu je prisustvovao mjesni imam. (…)
Fra Jozo je rođen u Roškom Polju na veliku Gospu 1951. Njegovi roditelji Marijan i Veronika imali su ukupno devetero djece, koju su odgojili u pravom i zdravom kršćanskom duhu. Nakon završene franjevačke gimnazije u Visokom, fra Jozo je započeo bogoslovni studij u Sarajevu, a dovršio ga u njemačkom gradu Königsteinu. Za svećenika je zaređen 1977.
Stalnu dušobrižničku službu obnašao je isključivo u tomislavgradskoj samostanskoj župi, a povremenu diljem hrvatskih i svjetskih prostora. Do godine 1988. u Tomislavgradu je službovao kao župni pomoćnik, a od 1988. do 1991. kao župnik. Uz to je kroz više godina obnašao dužnost samostanskog vikara (gvardijanova zamjenika), a sve svoje slobodno vrijeme utrošio je u stvaranje samostanske muzejske zbirke, s veoma raznolikim i veoma vrijednim starinama.
Poprilično kratki životni tijek fra Joze Križića mogao bi se prispodobiti ražarenom ognju koji danonoćno gori. Gori i grije svaku plemenitu životnu klicu te istodobno trijebi i sažiže svaki ljulj i kukolj. Fra Jozina je evanđeoska riječ ječala i grmjela diljem hrvatskih kršćanskih prostora, poput gromoglasne riječi Isusova preteče svetoga Ivana Krstitelja diljem biblijskih prostora. U gorućem ognju fra Jozine propovjedničke riječi nadasve je gorjela njegova ljubav „prema Bogu i hrvatskom rodu“ kako je izrijekom često znao kazati.
No u njegovu je srcu jednako tako bilo i mjesta i ljubavi za svako ljudsko biće. Navlastito za one koji trpe i oskudijevaju ili ih drugi ugrožavaju. Ako se je fra Jozo ponekad ponekom oštrijom riječi na nekoga i „okosio”, bilo je to uvijek iz najčistijih i najplemenitijih pobuda. Samo zato da u čovjeku poraste čovječnost i da se zatomi nečovječnost. (…)
Posebna pak fra Jozina ljudska i evanđeoska odlika bila je posvemašnja nesebičnost i uz to nenadmašiva iskrenost. (…) Nikada ništa nije trošio za sebe, već je neprestance trošio sebe za ljude oko sebe. A kao odani poklonik istine bio je upravo neustrašiv. Njegova silna odanost spram istini i iskrenosti svojedobno ga je odvela i u uzničke okove, u kojima je trpio i trpeći svjedočio svoje evanđeosko poslanje, od mostarske „Ćelovine“ do zatorničke Foče. (…)
Jakov Bubalo
(Iz arhiva Naših ognjišta: ožujak 1993., god XXIII., broj 193, str.17)
Odabrala: Marija Majić
Duvanjskim poljem još odzvanja fra Jozin glas (poslušajte od 1,24 minute):