MIRIJANOV VOL

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Osamdesetih godina prošloga stoljeća, za vrijeme prošle ili pretprošle države (to samo Bog dragi zna, jer prosječni Mandoseljanin koji obično ne živi dugo pod uvjetom da je ostao kod kuće doživi barem dvije ili tri države, a da se nije maknuo dalje od Prikača) je u cijeloj zemlji, pa tako i u Mandinu Selu, vladala velika inflacija. Nule su se nizale jedna za drugom, a novčanice se izlizivale prije nego bi prošle kroz tri džepa, novčanike nitko nije koristio jer tako velikih nije bilo.

Stabilno sredstvo plaćanja je bila njemačka marka, a njih je zahvaljujući našim gastarbajterima u pristojnoj količini pristizalo u Mandino Selo za Božić i Gospojinu. Kad bi se u gradu trebalo nešto kupiti valjalo je te marke promijeniti u dinare i odmah ih potrošiti, pošto bi već poslije podne njihova vrijednost opala barem za pedeset posto. Ako bi netko ipak kući ponio smotuljak bezvrijednih novčanica on je morao biti ili čovjek koji voli rizik, ili zajebant.

Mirijana Seserova bih po svojoj procjeni strpao u ovu drugu grupu, ali se možda varam, no to za priču nije bitno. Uglavnom, on je jednoga ponedjeljka, kao i svi drugi Mandoseljani, otišao u mjesto koje zbog nedostatka bolje alternative zovemo gradom i cijelu ćaćinu njemačku penziju promijenio u dinare. Priča se da je i kupio nešto što su mu žena i mater naredile, a s ostatkom para u protuvrijednosti od pedesetak maraka, znači s ogromnom količinom sivih i izblijedljelih plavkastih novčanica, uputio se kući.

Njegova baba je već bila starija žena, malo zaboravna kao i svi stariji ljudi, pa nije vjerojatno više znala kako se zove aktualna država, a kamoli koje je službeno platežno sredstvo. Mirijan je već bio oženjen, mislim da je i djecu imao, ali kad se radi o zajebanciji on bi i onda, isto kao i danas, zaboravio na to i gledao kako će nekoga prevariti da ima o čemu pričati (tako sam i ja čuo ovu priču, ne od njega niti od njegove babe pa je možda malo dotjerana i uljepšana, ali je njena srž sasvim istinita).

Nakon što je ženi i materi dao kese s nabavljenim stvarima (unatoč zajebanciji je bio i ostao poslušan) uputio se u kujinu koju mi danas zovemo dnevnim boravkom a gdje je baba sjedila pored šporeta i svakih pola sata nadodavala drva da se vatra ne ugasi.

Čim je banuo u sobu Mirijan se počeo hvaliti kako je zaradio velike novce, baba mu nije vjerovala sve dok nije cijeli smotak novčanica uzeo i razbacao po svim kutovima. One su završile u babinoj pregači, ispod stola, poneka je izgorjela u žeri nakon što je upala u lugaru, a Mirijan je ponavljao kako je napravio dobar posao i postao bogat. Baba, kao i sva starija čeljad, nije znala za inflaciju ili opadanje vrijednosti novca, pa mu je možda i povjerovala, te se počela zanimati odakle njenom unuku tolika hrpa šarenih novčanica. Što je sve razmišljala znala je samo ona, može biti da je se plašila da njen unuk nije negdje ukrao ili nekoga prevario jer toliko novca u svom dugom životu nije ranije vidjela.

“Prod’o sam vola baba. Našeg Rudonju.” – obrazložio joj je Mirijan na koji je način tako naglo postao bogat.

A baba je kao što već napomenuh poput sve starije čeljadi bila zaboravna, pa joj je na pamet pao debeli, jaki vol Rudonja koji je još prije dobrih dvadesetak godina neslavno završio svoj život nakon što je bio prodan na stočnoj pijaci, ali toga se ona u tom trenutku nije mogla sjetiti.

Žao joj bješe Rudonje pa je nakratko uzdahnula kako je to bio najjači vol u cijelom Duvnu, ali se je još više od tuge ponosila na uspješnog unuka pa ga počela hvaliti jer je napravio dobar posao, na kraju ga je korila da je mogao još više zaraditi, a nakon nekoliko sati je i Mirijanovu poslovnu sposobnost, i vola Rudonju i silne pare zaboravila.

Možda i nije, tko bi ga znao, uglavnom nije više o tome pričala. Ali je Mirijan dobio svoju priču koja i dan-danas traje i koje sam se sjetio pa je zapisujem.

Blago Vukadin