Na Duvanjskom polju
Nedjelja je 6. srpnja 1924.
Danak je Gospodnji osvanuo da ne može ljepši i vedriji. Već oko pet sati ujutro kuca na vratima naše spavaće sobe naš gostoljubivi domaćin, nadžupnik otac Mijo, i sam nam donosi do kreveta izvrsnu crnu kavu, jer takav je »adet« kod njih u Bosni.
Miris svježe kuhane kave napunio je cijelu sobu i nas smo dvojica svaki srknuli po dva do tri fildžana. Otac Mijo upravo je uživao da nam je ugodio s kavom. Za čas eto i njegova duhovnog pomoćnika oca Ćirila, pravog bosanskog »ujaka« i čestitog Hrvatine. Obišao nas je, da nam zaželi »Dobro jutro« i da nas upita, kako smo spavali. Ni on nije došao praznih ruku. Donio je sobom veliku kutiju najfinijega trebinjskog duhana, žutog kao žeženo zlato, pa nas nudi, da savijemo cigaretu.
Župni dvorac s malenom crkvom nalazi se na brežuljku izvan samoga mjesta Duvna. Današnja župska crkva bila je prije nekakovo skladište, koje su oci Franjevci kupili i za nuždu pretvorili u crkvu. Da stane u nju više vjernika, podignut je s triju strana široki drveni kor, na kojemu borave žene za vrijeme službe Božje, dok su muškarci dolje u crkvi. Da ne vidiš na toj siromašnoj crkvici željezni križ, ne bi nikad rekao, da je to dom Gospodnji.
Podalje iza crkve na traljavim drvenim skelama nalazi se zvono, kojim se pobožni vjernici pozivaju k službi Božjoj. U ljetno doba služi se velika služba Božja u dvorištu župskog dvorca. Oltar je smješten u malenoj kapelici, u koju stane samo svećenik i zvonar dok se sav ostali narod razmjesti po dvorištu. Lijepo je gledati, kad se narod skupi k službi Božjoj. Pred širokim vratima kapelice poredaju se žene i djeca, dok se muškarci smjeste postrance i unaokolo, te poput obruča opasuju prostor oko crkvice.
Nošnja muškaraca na Duvanjskom polju vrlo je lijepa i slikovita i potsjeća donekle na dalmatinsku nošnju. Modre hlače prema dolje uske, iskićene su kod mnogih bogato zlatnim rojtama, Prsluk je od finog crvenog sukna i također sav opšiven srebrnim i zlatnim rojtama kao i hlače. Oko glave omata ju crveni peškir, poput muslimanskih turbana. Imućniji pokrivaju glavu finim crnim kapama, koje nikako ne pristaju onom bogatom narodnom odijelu. Noge obuvaju u posebne lijepo pletene i izrađene opanke. Vrlo je slikovit prizor, kad se skupe u hrpu i vode razgovore. Muškarci na Duvanjskom polju potpuno su razvijeni, krupni sa snažnim brkom, smeđom ili crnom kosom, dok su puti više zagasite nego bijele, Svi su ponosni na svoje Duvanjsko polje. Jamačno neizbrisivi ostatak davne slave i ponosa njihova lijepog kraja, koji je u povijesti imao nekoć znatnu ulogu. Osobito se ponose svojim junakom Mihovilom Tomićem iz Brišnika, koji nije mogao podnositi turskog zuluma, pa došao u Duvno i ubio Suzicu kadiju, a zatim skupio četu mladih junaka i neprestano napadao predstavnike turske vlasti i zadavao im trista jada i nevolja.
Njegov je noviji nasljednik Andrija Šimić, koji je također vodio četu, te više godina četovao naokolo Duvanjskoga polja, branio raju od osmanlijskih zuluma i razgonio nemilice turske siledžije. Njegov vjerolomni kum Garca izdao ga tadanjim austrijskim vlastima, koje ga u snu uhvatiše, svezaše i otpremiše u tamnicu u Capo d’Istria, gdje je sproveo pune trideset i dvije godine. Na velike molbe mnogih odličnih narodnih predstavnika, a osobito biskupa Buconjića, bude pušten konačno na slobodu i nakon nekoliko godina naglo umre kod Imotskoga i tu ga ukopaju uz grob njegova kuma vjerolomca.
Ženska je nošnja vrlo jednostavna, ali zato ipak dosta ukusna. O bogatom narodnom vezivu kao kod žena u ravnoj Slavoniji nema ni govora. Ženske su košulje dugačke i iz prostoga platna. Preko njih oblače duge crne kabanice od domaćega sukna, što ga sami proizvode iz ovčje vune. Ljeti im je u tim odijelima vrlo vruće i grdno se znoje. Imućnije rese vrat i grudi starim srebrnim škudarna. Samo kod jedne mlade žene opazio sam o vratu nekoliko dukata. Inače je to rijetkost. Opanci su isti kao i oni muškaraca, dok na noge navlače debele natikače, koje same pletu iz ovčje vune. Glavu pokrivaju dugačkom bijelom pečom koju na tjemenu pribadaju iglom pribadačom za kosu, da im ne ispane ili da ju vjetar ne odnese. Žene su isto tako kršne i snažne kao i muškarci. Vidio sam među njima savršeno skladnih i lijepih tipova, Vladanje im je u svakom pogledu besprikorno.
Iz razgovora s nekim starijim seljacima uvjerio sam se, da su čestiti Hrvati, spremni da brane čast hrvatskoga imena protiv svakoga. Svoga »ujaka« (Franjevca) ljube i poštivaju kao rođenoga oca. Neki mladi kršni seljak iz sela Kola reče mi o Franjevcima ovo:
– Gospodine, to ti je naš otac i naša majka! U svakoj nevolji njegova su nam vrata otvorena i samo on nas pravo razumije. Da nemamo »ujaka«, bilo bi nam vrlo teško.
Promatrao sam taj krepki i dobri narod za vrijeme službe Božje. Iskrena i duboka pobožnost što počiva u njihovoj unutrašnjosti. Da vam je vidjeti ono pouzdanje njihovo u dobrotu Božju. Duboko sam bio potresen tom nehinjenom i iskrenom pobožnosti, kad su za podizanja sklapali ruke i onako zaufano vapili:
– Isukrste, smiluj se! – i pri tom duboko sagibali glave pred presvetim Otajstvom.
Pričinjalo mi se u taj čas kao da gledam onaj misterij svetoga Grala i njegove kreposne vitezove … I ovaj ispaćeni hrvatski seljak s kršnoga bosanskog tla, kojega dosta slabo hrani, taj mučenik i rabotnik svoje rođene grude s crnim ispucanim i žuljavim rukama zaista je pravi vitez. On je čuvar narodnih svetinja, njegove slave i pradjedovske vjere.
Duvanjsko je polje opasano sa sjevera planinom Malovan (1.828 ml, a sa sjeverozapada Tušnicom (1.700 ml. Ova planina na podnožju obiluje kamenim ugljenom. S istoka okružuje ga Ljubuša planina s najvećim vrhom 1.797 m, te Vran-planina s vršcima Veliki Vran (2.074 m) i Mali Vran (2.017 ml. Na ove dvije planine počevši od mjeseca travnja pa sve do listopada tjeraju sve sitno blago iz kotara mostarskoga i ljubuškoga na pašu, te tu kao i u švicarskim Alpama pastiri podižu privremene kolibice i prave sir i maslo. No ta je proizvodnja dosta slaba, jer služi samo njima za hranu. Tek što preostane, prodaju.
S juga vodi cesta preko Jarma u Rakitno polje i dalje u Hercegovinu.
Polje je visoravan od 860-900 metara nadmorske visine. Duljina mu je između Hana Marijana i Mesihovine dvadeset kilometara, a širina između Mandina Sela i Kovača oko devet i po kilometara. Između Mandina sela i Kongore odvaja se od visoravni prema selu Lipi dolina, koja je dugačka četiri kilometra, a široka poprečno dva kilometra. Druga postrana dolina, slična trokutu, proteže se između sela Kovači i Kolo prema sjevero-zapadu u duljini od pet i pol kilometara i svršava kod Stipanića na podnožju Prevale
(nastavlja se)
Izvor: Milutin Mayer: S puta na Duvanjsko polje, Zagreb, 2009. (pretisak)