Duvanjski župan Vukmir Semković priznao je 1378.g. kralja Tvrtka svojim gospodarem. Te se godine Vukmir bilježi kao svjedok u jednoj Tvrtkovoj povelji. Vukmirov vrhovni gospodar ostao je hrvatsko-ugarski kralj kao i samome Tvrtku. Kralj Tvrtko je županu Vukmiru dao selo Kolo u zamjenu za selo Jošanicu kako je vec i spomenuto. Nakon smrti hrvatsko-ugraskog kralja Ludovika I. Anžuvinca 1382. Semkovići su se našli u taboru Ludovikovih legitimnih nasljednika, dok se je Tvrtko pridružio pristašama protukralja, napuljskog Karla Dračkog. Čini se opravdanim zaključiti da se Semkovići zato od 1378.g. do Tvrtkove smrti 1391.g. više ne spominju u njegovim poveljama. Također se čini opravdanim zaključiti da je Tvrtko poradi toga Semkovićima osporavao ili čak oduzeo selo Kolo.
Tvrtka je naslijedio njegov stariji stričević Stjepan Dabiša, nekadašnji senior Vukmirova oca kneza Semka. Sin ili sinovac župana Vukmira, Radoslav Semković, se od 1392.g. u Dubrovniku više puta javlja kao posebni poslanik i ukućanin kralja Dabiše. (Aleksandra Fostikov, “Povelja kralja Stefana Dabiše Dragoju Gučetiću i Novaku Maćedolu”, Beograd, 2009., str. 72.). To svjedoči o bliskom odnosu između Semkovića i dvora kralja Stjepana Dabiše. Kralj Dabiša je 1395.g. Vukmiru Semkoviću i braći ponovo potvrdio selo Kolo na Duvnu, istučući da su mu Semkovići vjerno služili i hvaleći njihovo junačko držanja u “turačkih boji” u kojima“ne štedeći svojih glava sa nas”. Kralj Stjepan Dabiša je neopravdano zapostastavljen jer je navodno bio mlitav, bezvoljan i bolestan stranac. Mada starac ipak je na čelu svoje bosansko-humske katoličke vojske stao u obranu domovine od Osmanlija. Za bosansku historiografiju je bitan i poradi toga što je iz državnog grba izbacio Tvrtkove heraldičke elemente: liljane i dvoglavog srpskog orla. Kao novi heraldički znak bosanskog kraljevstva uveden je kasnije mač u oklopljenoj ruci, danas grb Rame. O tome najbolje svjedoči grb na nadgrobnoj ploči kraljice Katarine u Rimu i zaboravljeni pečatnjak kralja Stjepana Tomasa, nađen ispod Stržnja kod Šuice. O tome pečatnjaku možda drugom prilikom malo više.
Prepis povelje kralja Stjepana Dabiše duvanjskom županu Vukmiru Semkoviću i braći Stjepanu i Tvrtku iz godine 1395. za sela Kolo i Jošanicu
Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund zatražio je od kralja Dabiše da obnovi dužne obaveze prema hrvatsko-mađarskoj kruni, koje je Tvrtko bio prekinuo. Između dva kralja došlo je do nagobbe u Đakovu 1393.g. Knez Vukmir Semković i braća su sudjelovali u pregovorima i prihvatili Đakovski dogovor. Kralju Žigmundu su se prethodno pismeno obvezali na vjernost te obečali da će ga nakon Dabišine smrti priznati svojim zakonitim vladarom. Na to im je Žigmund obećao potvrđivanje starih prava. To proizlazi i jedonga kasnijeg pisma kralja Žigmunda.
Darovnicom izdatom 8.prosinca 1400.g. kralj Ostoja poklanja vojvodi Hrvoju Vukić-Hrvatiniću u livanjskoj županiji ono, što je do tada pripadalo samome kralju. Po kraljevij odredbi istragu o utvrđivanju kraljevih prava i prava starosjedioca proveo je Vukmir Semković. Ova činjenica ne svjedoči samo o tome da je Vukmir uživao veliki ugled kod kralja i plemstva livanjske župe, već da je bio i dobro upućen usložene imovinsko-pravne prilika u livanjskoj župu. O složenosti imovinsko pravnih odnosa svjedoči činjenica da su potomci djeda župana Vukmira, livanjskog kneza Vojnihe Čubranića, zajedno držali jednu trećinu od trećine grada Hlivanjskog te isto toliko u livanjskim selima “Zavoda u ime Vrdab, Lišćane, Zabukovije, Sankoviće, Mlijane, Rujane, Lučnice, Čihoviće i vsu Vrhovinu Hlivanjsku”. Od te pak trećine od trećine peto uže (peti dio) držali su Ruparići. U povelji se također čita da se pregledaju dokumenti koje su svojedobno sastavili rotnici pokojnog hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika, a koji se nalaze u kaptolu. Iz toga dosadašnji autori izvode zaključak da su se ti dokumenti nalazili u livanjskom kaptolu. O tome ne može biti riječ jer Livno nikada nije bilo biskupski grad. Budući da se kaptol isključivo nalazi u sjedištu jedne biskupije spomenuti dokumenti su se mogli nalaziti jedino u Kninu ili u znatno bližem Roškom Polju. Tadašnji roško-duvanjski biskup bio je Juraj Imoćanin (od 12.10.1392.g. do 25.08.1412.g.). Možda je upravo i zato što su se dokumenti čuvali u roškošoljskom benediktinskom samostanu, sjedištu roško-duvanjske biskupije i sjedištu Semkovića, gradu Rogu, kralj Ostoja 1400.g. imenovao duvanjskog župana Vukmira Semkovića glavim istražiteljem.
Samo usput rećeno; ova povelja kralja Ostoje otkriva da Bistrica i Livno nisu sinonimi, već dva različita grada. Na to je već davno upozorio Klaić. Ipak se u historiografiji etablirao stav da je riječ o gradu koji se u izvornoj građi nekada javlja kao Livno a nekada kao Bistrica. U novije vrijeme je Ivan Cicvarić dobrim argumentima nastojao dokazati da se grad Bistrički nalazio na izvoru Cetine (po meni današnji Glavaš), a da je Livno bilo vojničko i trgovačko sjedište. (Ivan Cicvarić, “Ubikacija starokršćanskog Ludruma”, u Prilozi, Zagreb 1996., str. 171.). Njegova teza nije prihvaćena. Nadopunjavajući Cicvarića ja sam već 2007.g. upozorio na zabilješku iz 1457.g. u kojoj se čita da je kralj Stjepan Tomas započeo rat sa cetinskom županijom iz dva grada, iz Hlivna i Bistrice. Kako objasniti da znameniti Hrvoje Vukić-Hrvatiniću 1403.g. jednu svoju povelju izdaje u gradu Bistričkom, a nekoliko dana kasnije drugu i gradu Hlivanjskom? Kako objasniti da se u izvorima istovremeno spominju franjevački samostan u Bistrici i franjevački samostan u Clivnu? O ova dva grada drugom prilikom možda više.
Poljica-Imotska 16.02.2018.
Ivan Lozo