RATNE BOLNICE HVO-a
Sve ljude koji su sudjelovali u organizaciji, opremanju i radu ratnih bolnica kao i sve dobro koje su učinili ovdje nije moguće prikazati. U ovom radu također nema prostora navoditi učinke svake od naših ratnih bolnica, jer svaka od njih zavrjeđuje spomen-knjigu. Protivno činjenici da se uslijed rata broj stanovnika znatno smanjio, veliki broj ranjenih i traumatiziranih vojnika i civila zahtijevao je dodatan napor zdravstvenih djelatnika kao i organiziranje medicinskih službi i ustanova u područjima koja to nisu imala. Ove su potrebe nadomještene uspostavom ratnih bolnica – izvornih zdravstvenih ustanova HVO-a. Ovisno o mjestu gdje su organizirane, u svom sastavu imale su manje ili više osoblja i ležajnih kapaciteta. U pravilu su postavljane u zaštićene prostore koji nisu imali nikakve veze sa zdravstvenom djelatnošću. U područjima koja su bila u punom okruženju te u mjestima koja su ostala bez drugih zdravstvenih ustanova. U njima su danonoćno radili kirurški timovi, liječnici drugih specijalnosti te srednje i više medicinsko osoblje. PO potrebi su izrnještene, napuštane, zatvarane pa ponovno otvarane. U svom sastavu imale su Odjel za prijem i trijažu,operacijski blok, stacionar, Odjel za transfuziologiju, radiološku i laboratorijsku dijagnostiku te prateće logističke službe. Ljekarna je vrlo često bila u sastavu tih ustanova. Ratne bolnice su pružale svaku vrstu medicinske pomoći, od onih u ratu najčešćih i najkompliciranijih zahvata do ginekološko-porodničkih operacija. Te su ustanove zajedno s drugim postrojbama ratnoga zdravstva provodile i protuepidemiološke postupke te su bila mjesta gdje se provodila edukacija. Svaka od njih je odigrala ključnu ulogu i dala neprocjenjiv doprinos u spašavanju života. Neke među njima imaju aureolu “za sva vremena” npr. hrvatska bolnica dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj. I sve druge imaju svoju povijest i svoj svijetli trag: Tolisa, Bosanska Bijela, Žepče, Fojnica, Kiseljak, Bugojno, Jablanica, Rama, Tomislavgrad, Livno, Mostar, Jajce i Grude. U kraćem razdoblju djelovale su u pozadini (u Neumu i Ljubuškom) te na samoj bojišnici (u Kupresu i Kostajnici) i Domanovićima. U našim ratnim bolnicama provodila se kompletna zdravstvena skrb kako domicilnom pučanstvu i vojnim postrojbama tako i izbjeglom stanovništvu, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Tijekom rata ratne bolnice u Jablanici, Bugojnu, Fojnici i Kostajnici (kod Konjica) pale su pod bošnjačku kontrolu s tim da je ratna bolnica u Fojnici izmještena u Kiseljak.
Gotovo sve ratne bolnice bile su unutar aktivnih borbenih zona, a neke su bile na samoj bojišnici. Posebno u oružanom sukobu s Bošnjacima. Blizina bojišnice bila je razlogom zašto, za razliku od mnogih drugih vojski uključujući i Hrvatsku, nismo mogli koristiti mobilne kirurške timove i pokretne terenske bolnice. Zbog takve lokacije ratnih bolnica, razmještanje kirurga u pozadini niti je bilo potrebno niti preporučljivo. Oskudan liječnički kadar i vrlo mala dubina slobodnoga prostora tražili su postavljanje tih bolnica u čvrstim objektima i u neposrednoj blizini bojišta. Time su se maksimalno skratili putovi i vrijeme evakuacije, te se u optimalnom vremenu pružala neodgodiva kirurška pomoć. Vrijeme u kojem su stizali ranjenici u naše ratne bolnice gotovo u pravilu nije prelazilo trideset minuta. Ešalonski princip skrbi za ranjenike i raspodjela opreme uglavnom su bili kondenzirani u dva ili najviše tri koraka” (ešalona). Najteže ranjenike, nakon što im je ukazana neodgodiva pomoć, prebacivali smo u pozadinu, najčešće u Hrvatsku koja je prednjačila u pružanju pomoći iako je i sama bila žrtva agresije. Stalna suradnja s GSS RH i posebno s KB Split bila je zadivljujuća. Oskudni bolnički kapaciteti kojima su gravitirali Hrvati BiH kao i mali broj kvalitetnoga liječničkog osoblja iz oblasti kirurških specijalnosti bio je dodatan razlog da se stanovništvo okretalo prema hrvatskim bolnicama, kako prije tako i za vrijeme rata. Tako su bolničke ustanove i rehabilitacijski centri diljem Hrvatske trajno primali vojnike i civile iz ratnih bolnica HVO-a, ali i iz bošnjačkih bolnica. I to bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijest. U svemu tome prednjačila je Klinička bolnica Split. Tijekom pet ratnih godina ta je ustanova na različitim klinikama, među kojima se svakako ističu kirurške, liječila tisuće pacijenata iz BiH. I sve besplatno. Za sve to zasluge imaju svi djelatnici KB Split koji su nosili teret jednoga tako važnog humanitarnog napora, osobito osoblje kirurških grana na čelu s Antom Petričevićem. Posebno priznanje svakako zaslužuju ratni ravnatelji tih ustanova Goran Dodig i Mihovil Biočić te glavna sestra Marija Županović. Isto to vrijedi i za bolnice u Slavoniji (Slavonskom Brodu, Vinkovcima i Osijeku) koje su zbrinjavale ranjenike i bolesnike s posavskoga ratišta, odnosno ratne bolnice u Orašju. Ludosti rata osobito „svjedoči“ potreba za uspostavom ratne bolnice u Žepču, u kojoj se u organizaciji GSS-a uspostavio kirurški rad tek dolaskom dragovoljaca iz Zagreba i Mostara (Vesna Dunjko, Nikola Simonoski, Dragica Lasta). A Žepče se nalazi nadomak velike zeničke bolnice.
Ratne bolnice nisu imale strogi organizacijski ustroj već su bile rezultat potreba, kapaciteta i inicijative svojih zapovjednika. Treba naglasiti da su ratne bolnice, iako smještene unutar operativnih zona, bile pod zapovjedništvom GSS-a, odnosno Uprave za zdravstvo Ministarstva obrane. Zapovjednik Odjela specijalističke medicine te njegov načelnik Odsjeka ratnih bolnica, koji je imao ulogu glavnoga kirurga medicinske službe HVO-a, nadzirali su kvalitetu zdravstvenih usluga u ratnim bolnicama HVO-a. U svim drugim pitanjima ratne bolnice i njezini zapovjednici bili su potpuno neovisni. Ovo je rezultiralo uspostavom visokoga stupnja profesionalnosti i odgovornosti tih ustanova od kojih su neke djelovale u potpuno izoliranim enklavama te se s njima komuniciralo jedino paket-radiovezom. Tako je strategija zapovjedništva ratnoga zdravstva prema ratnim bolnicama bila temeljena na povjerenju i slobodnoj inicijativi kako zapovijedanja tako i preuzimanja potpune odgovornosti za rad. Štoviše, s obzirom na to da su liječnici HVO-a imali status časnika, imali su znatnu neovisnost i slobodu u donošenju odluka. To je imalo za posljedicu ne samo kvalitetno vođenje već je bilo i nužno za opstanak u potpuno izoliranim enklavama. Među najzaslužnijim za uspješan rad ratnih bolnica su: Andrija Gudelj, Mate Škegro (Tomislavgrad); Damir Rebić, Darko Kondža, Mate Prskalo, Željko Bušić, Zdenko Ostojić (Grude); Stipe Pavić, Branko Krišto, Ivan Cikojević, Vedran Šarić, Rusmir Vejzagić, Tomo Kovač, Mlinarić, Emilio Franković, Branko Perić (Livno); Jozo Ivančević, Miroslav Kukoč, Dražen Budimir, Njegoslav Bušić (Rama); fra Franjo Grebenar, Tiho Perić, Vlado Tabak, Branimir Markovinović, Branislav Kuliš, Zoran Pocrnja (Nova Bila); Benjamin Ben Markin, Ismet Šehalić (Jajce); Vesna Dunjko, Nikola Simonoski, Ben Markin (Žepče); Nevenka Mijatović, Darko Finci (Fojnica/ Kiseljak); Teo Tomić, Safet Omerović, Alija Šuko, Ramo Omanović (Jablanica); Darko Najdek, Ilija Alvir (Uskoplje); Ante Kvesić, Ante Ivanković, Zdravko Pandža, Zoran Rebac, Slavenka Travnjanin, Miljenko Lugonja, Selma Jakupović, Boris Blagojević, Marko Ružić, Toma Novak, Goran Opsenica, Pero Jelčić, Beban Martinović, Zoran Antunović, Božo Ljubić, Zdravko Trolić (Mostar); Zdravko Zelić, Ante Bagarić, Pero Čelina (Bugojno); Zrinko Brekalo i Ivan Ljubić (Kostajnica); Nenad Stuparić, Miroslav Ratančić, Ivo Matić, Vlatko Čilić, Ćazim Kraljušić, Iljo Vukić, Perica Jelečević, Ilija Džojić, Miho Ilić, Murat Đogić, Vahdeta Đogć, Nermin Škrbo, Ibrahim Pobrić (Orašje); Ivan Hudolin, Dragan Piljić, Slavko Nikić (Štrepci).
Najveće zasluge za uspješnost naših ratnih bolnica pripadaju i liječnicima koji su došli “sa strane” kako bi pomogli svome narodu. Među njih spadaju doktori: Tugomir Gverić, Goran Vujić, Slobodan Lang, Saša Copčević, Zdenko Reljica, Irenko Srdoč, Igor Povrzanović, Marko Doko, Tomo Kovač, Nikola Simonoski. Nikola Čičak, Miroslav Kukoč, stotine liječnika ali i medicinskih sestara/ tehničara iz Splita, Zagreba, Pule, Rijeke, Osijeka, Karlovca i cijele Hrvatske. Osobito se istakao Željko Bušić, u to vrijeme novogradiški kirurg, kao prvi liječnik koji je za zabrane letenja helikopterom u vrlo teškim i po život opasnim uvjetima otišao u Novu Bilu. S njim u timu iz Nove Gradiške bili su Miroslav Vidović (anesteziolog) i Ivan Mrković (specijalizant kirurgije), Njegoslav Bušić (čeljusni kirurg) iz Splita te Iva Slišković (medicinska sestra instrumentarka) iz Mostara. Ova hrabra ekipa je boravila u Novoj Biloj od 20. veljače do 21. ožujka 1994., a nakon njih je brojno medicinsko osoblje iz hrvatskih zdravstvenih ustanova, duže ili kraće razdoblje, također provelo u Novoj Biloj. Valja naglasiti, svi su oni imali reguliran status u svojim matičnim ustanovama, a na temelju već spomenutog Sporazuma o humanitarnoj suradnji.
Posebno mjesto u ratu pripada ženama velikog srca. Između ostalih, osobitu hrabrost, znanje i ljubav iskazale su: Vladlena Atias, Dragica Lasta, Vesna Dunjko, Melanija Šakota, Ruža Hrkač, Selma Jakupović, Marija Županović, Zdravka Lončar, Ljilja Zrno, Slavenka Travnjanin, Jadranka Pejak Nikolić, Sally Backer. Pored spomenutih sudionika ratnog zdravstva HVO-a, hvala i onima koji su dali svoj doprinos ali im zbog brojnosti imena nisu navedena, među njih spadaju i svi djelatnici toplica i rehabilitacijskih centara u Hrvatskoj. Također, brojni dobrotvori i svećenici. Neka sve njih simbolizira i zastupa žrtva komunističkog režima fra Ferdo Vlašić, koji nam je često govorio “slobode imaš onoliko koliko se za nju izboriš”. Taj “hrvatski Mandela” s molitvenikom u ruci sjeo je u kamion i “otvorio” Bijeli put za Bosnu Srebrnu.
(nastavlja se)
Izvor: Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH (1990.-1995.): Ivan Bagarić i ostali: „Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a“, Medicinska naklada, Zagreb, 2015.