Tako su zvali bunar na putu-ulici –Šarčevoj
Budući da je 1951. i 1952. g. bilo izrazito sušno, ljeta pogotovo, žene iz sela s fučijama su išle na „Šarčev bunar“ da s kantom nagrabe, zahvate vode i naliju u fučiju. Te gospodnje 1952. u ljeto popodne, na Šarčev bunar išla je Gajtanuša s fučijom po vode. Otkud su se našla djeca, 5-6 djece se našlo na bunaru da ih Gajtanuša napoji s vodom, nikad nisam odgonetnuo i ako sam često o tom razmišljao jer sam svjedok drame. Naime, vraćao sam se s posla iz Duvna, Tomislavgrada i oko 15 sati , možda koju minutu prije, s biciklom iz Duvna išao kući s posla i vozeći bicikl svratim na bunar, a i put me tuda vodi kući u selo. Na bunaru gospođa Gajtanuša – tako su je zvali – po rođenom prezimenu, a i bio je običaj u selu da tako zovu žene koje su se udale u naše Mandino selo. S gospođom Gajtanušom na bunaru se našlo 5-6 djece. Gajtanuša je s kantom lijevala vodu u fučiju. Budući je na fučiji – drvenom buretu-mali otvor, tj. dva otvora, jedan na poklopcu kud se nalijeva voda i druga rupica ispod poklopca kud se izlijeva voda. Najvjerojatnije sipanjem iz kante da se prolilo-prosulo vode po pločama s kojima je bio pokriven bunar. Otvor na bunaru je po dužini ploča razmaka oko 40 cm i tom prilikom se okliznuo dečkić Ivan Šarac, 6-7 godina i odletio u bunar ili ga je netko gurnuo i tako se opet našao, odletio, pao naglavačke u vodu. Vriska djece i gđe Gajtanuše privukli su moju pažnju i istog sam se trena našao na bunaru. „Što je“, pitam gđu Gajtanušu, mislim da joj je ime Ana, nisam siguran. „Eno dolje u vodu dečko upao i digao se, stoji u vodi“, kaže ona. Spustili kantu u bunar u vodu. Djeca vrište i trče oko bunara. Nas dvoje, Gajtanuša i ja, kažemo dečku da uđe u sić – kako u tom selu zovu kantu za vodu. Dečko je ušao u sić-kantu i kažemo da se drži za štrik-konop (uprticu). Izvukli ga vode, bunara. Dečko je sav krvav, oblila ga krv po licu, ramenima. Pao je na glavu i razbio glavu, tjeme – rana velika 7-8 cm. Krv i dalje curi. Ja sam na biciklu imao veterinarsku torbu za prvu pomoć. Na brzinu uzmem škare i ošišam dugačku kosicu – očistim sterilnom gazom ranu i pospem ranu sa sulfanamidom i pokrijem ranu sterilnom gazom, što mi je ostalo od one što sam odrezao za čišćenje rane. Oprali smo glavu, lice i krv. Djeca su i dalje vrištala, a gđa Gajtanuša mi je pomogla. I nas dvoje se gledamo. Kakva rana na glavi. Onako mokrog dečka s tako velikom ranom – gdje se vidjela moždana opna kako „diše“, podiže se, sjednem na štangu od bicikla gdje je i torba za prvu pomoć. Krenemo za Duvno – Tomislavgrad kod dr. Ferića, poznatog Duvanjskog doktora, u to vjerujem. Budući je vruće ljeto, ono malo odjeće se brzo osušilo. Točno u u kuću gdje je živio i radio d. Ferić. Znao sam da u to vrijeme dr. Ferić spava, jer je prošlo 15 sati. Zvonio na vrata-izlazi sluškinja i pita tko je. Ja s dečkom pred vratima-ulazim u hodnik, čekaonicu, sluškinja je otišla probuditi dr. Ferića. Dolazi dr. Ferić i pita: „Što se dogodilo?“. Pričam i skidam kapu s glave koju je imao dečko tj. Ivan Šarac-Paškin. Pokažem ga, a on pita: „Je li bio u nesvjesti?“ . Nije, rekoh. „Što si mu napravio?“, pita. Kažem i pokazujem ranu, posjekotinu od udarca. Ponovim da nije bio u nesvjesti. Dečko stoji i sluša što dr Ferić priča. Kaže doktor: „Vodi ga kući i tako mu svaki dan napravi. Pitam doktora: „Doktore, treba li mu ovu sašit?“. Pokazujem skidajući gazu s rane. Ništa- vodi ga kući i napravi kako sam ti rekao, kaže doktor. I ja dječaka Ivana posjednem na bicikl i kući u Mandino selo. A u selu se skupili susjedi i djeca, Ivanova mama koju također zovu po prezimenu – Lučuša, jer je od Lučića. Sva je uplakana i gleda svog sinčića. Skinuo je kapu i pokazao kakva je rana na glavi. Ispričao sam i što je rekao dr. Ferić. Neka nađe neku maramu i neka mu poveže po glavi, da mu gaza ne padne i da ga svaki dan dovede kad se ja vratim s posla iz Duvna. Gđa. Lučuša je to činila i svaki dan oko 15 sati čekala kad ću doći i dovela bi Ivana na previjanje. Prvih dva – tri dana kad bih skinuo maramu i gazu i čistio ranu s alkoholom i jodom, Ivan bi vrisnuo – friška rana. Nakon 7-8 dana, rana-kožica se uhvatila i kosica je počela rasti. Osmi dan je bilo zadnje previjanje. Ostavio sam gđi. Lučuši cink, vitaminsku mast i rekao da mu svaki dan, ujutro i navečer kad legne spavati, na ranicu namaže cink, vitaminsku mast, dok se kost ne sraste i kosica posve izraste.
Tog gospodnjeg ljeta 1952. g. imao sam posla preko glave. U veterinarskoj stanici, kod kuće na selu, a i mladost, cure. Odlazak u vojsku, odsluženje vojnog roka. Na dječaka Ivana Šarca potpuno sam zaboravio. Da nije bilo Domovinskog rata, možda ova „Drama“- koja je suhoparno štivo-bez ljepših pridjeva i pejzaža suskraćena, ne bi bila ni napisana. Na dječaka Ivana Šarca sam zaboravio, ne znam ni gdje mu je ćaća Paško Šarac bio u to vrijeme.
Budući je izbio Domovinski rat, ja sam svake godine jednom ili dvaput godišnje, sam ili sa suprugom Lucijom išao u Mandino selo kod stare rodne kuće i kod sestara Mare i Mile. I tako jednog gospodnjeg dana, za Veliku Gospu 15.8.1994. g., dođem u Mandino selo. Poslije podne idem na kavu kod sestre Mile, udane Marković. Uz kavu reče Mila: „Eno prođe Ivan Paškin – ode na gradilište kod Zdravka“, njenog sina i dalje priča: „Čuo je Ivan da si tu u selu – tražio te“. Ja se ustao od kave i na gradilište kod Zdravka. Tamo se našao s Ivanom i njegovom suprugom. Ja njega ne bih prepoznao, on je mene prepoznao. Pozdrav, stisak ruke i on reče svojoj supruzi: „Ovo je gospodin kojem dugujem život“. Ja pružim ruku, pozdravim gospođu koja slabo govori hrvatski. I kažem da je to sitnica. Ivan je šezdesetih godina, kao mlad dečko pobjegao iz Jugoslavije u Austriju pa u SAD. Uključio se u vojsku SAD-a i školovao se u američkoj vojsci do čina brigadira. Pred domovinski rat dospio je u Jugoslaviju, u Beograd, kao vojni ataše. Za vrijeme Domovinskog rata Ivan Šarac se uključio u obranu Hrvatske. Predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, Ivana Šarca unaprijedio je u čin generala Hrvatske vojske. Ministar obrane, g. Gojko Šušak, uručio mu je odličje i unapređenje u čin generala. Eto, od onog malog dečka koji je upao u Ivićev-Šarčev bunar, kojeg smo Ana Gajtanuša-Šarac i moja malenkost izvukli iz bunara, postao general. Susret je bio iznenađenje za Ivana i za mene. Nakon prvog susreta, Ivan Šarac i ja, susreli smo se nekoliko puta u Mandinom selu, navečer pred Ivanovm kućom u društvu Blaža Šumanovića uz kavicu i piće pričali. Božja volja. Amen.
P.S.
Da su tada bili mediji (TV, tiskovine) ova drama s Ivanom Šarcem sigurno bi bila objavljena i obišla zemlju. Ovako je zabilježena u moj dnevnik, možda jednog dana ugleda svjetlo dana. I pozdrav generalu Šarcu ma gdje bio.
Ilija Šumanović