ZIMSKA POEZIJA

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Pada snijeg. Zima je pa to nije neobično. Velike pahuljice lebde u zraku, poneka se spusti na moj hladni nos, poneku vjetar odnese u kosu, a neke ipak završe na ulici, pomiješaju se s drugim, već davno potopljenim prijateljicama i ostanu tamo do dolaska sunca i soli.

Šetam pješačkom zonom. Tek pokoja napuštena i osamljena osoba potkovanim đonovima nastoji skrenuti pozornost pahulja, neba i pospanih susjeda na vlastito postojanje, u nadi da će netko čuti njene korake. Tup-tup-tup!

Sjetim se pahulja u Mandinu Selu, na putu od Mijine do Stipine kuće. Stazom na kojoj je netko marljiviji od mene već davno utabao prtinu da bi ovce, krave i ja mogli proći. Padale su sa svih strana, vjetar ih je raznosao u svim pravcima, i osjećao sam ih po svim dijelovima tijela – po čelu, po očnim kapcima, po batama i kroz namočene hlače.

Onda bih došao kući. Mater bi rekla da izujem čarape, braća i sestra bi zatvorili noseve i konstatirali da smrdim, a meni bi bilo svejedno – glavno da je pao snijeg, da je peć topla i da je na stolu ugrijana čorba. Čarape ovješene o nekada svijetloj šipci s prednje strane šporeta su se sušile, gaće isto tako, hlače su ležale na podu, a čorba je mirisala u velikoj kući prije nego je ona postala malena i tijesna.

Danas već dugo nisam dijete. Ako nisam sam sebi skuhao čorbu gladan ću u krevet i reći ću da je dobro tako, slagat ću jer neću konzumirati previše kalorija, a ona Slovakinja iz kafića, u uskim hlačama, koja čeka da je pokupim bit će oduševljena ne samo mojim intelektualnim pogledom nego i mojom figurom, moćnim mišićima koji u kasnu noć postaju jedinstveni i nemaju konkurencije – jer u zimsku večer svi spavaju, a ona traži mene.

Pada snijeg. Slovakinja je ostala u kafiću i čeka još uvijek da je netko pokupi. Meni se nije dalo lagati kako je pametna i lijepa. Sjetio sam se snijega u Mandinu Selu, na stazi od Mijine do Stipine kuće, mokrih čarapa i bata. I šporeta, i čorbe. I baš me briga zašto nije reagirala na moj zavodnički pogled. Nisam joj ja kriv.

Blago Vukadin