ZEMLJOPISNI NAZIVI DUVANJSKOG PODRUČJA: Kula

objavljeno u: ZEMLJOPISNI NAZIVI | 0

Uz Brdo, Gaj i Buljane srpski etnograf Jevto Dedijer u knjizi Hercegovina, objelodanjenoj 1909. godine, spominje  u Eminovu Selu  zaselak Kula, kako ga i danas nazivaju neki od starijih Eminovčana.  Prostorno odgovara današnjem zaseoku Brig.

 

Moguće je da Dedijer „o veličanstvenoj kuli, zvanoj J a n k o v a K u l a, koja još nije porušena“ u Eminovu Selu saznao od fra Petra Bakule, a taj je  autor spominje u svom Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije iz 1867. godine. Čak Bakula dodaje da je to vjerojatno bila kula Stojana Jankovića, povijesne osobe ali i junaka hrvatskih epskih pjesama.

 

Da je pak i točno da je  kula Jankova, onda bi se njezin vlasnik zvao Janko Mitrović, otac Stojana Jankovića, kojeg za duvanjsko područje veže tragičan kraj njegova života, pogibija u borbi s Turcima 23. kolovoza 1687. godine.

 

Inače naziv zaseoka istovjetan je s kulom, imenicom iz arapskog jezika.

 

Prema P. Skoku riječ je o balkanskom turcizmu arapskog podrijetla (arapski qulla, turski kule, rumunjski i cincarski cula, bugarski kula, novogrčki koula) sa značenjima: toranj; kaštel, kaštil (kaštio), gradac te kuća od kamena, dvor.

 

Za taj pojam A. Škaljić navodi također tri značenja: utvrda u tvrđavi; kamena zgrada koja umjesto prozora ima puškarnice, podešene za obranu od navale; višekatno stambeno zdanje  te  toranj.

 

U najnovijem Hrvatskom enciklopedijskom rječniku natuknica kula objašnjena je kao “uzdignuta čvrsta građevina, dio građevine ili zidina, a služi za neku javnu svrhu, najčešće za obranu”.

 

A sada i nekoliko zapisa iz povijesti Eminova Sela.

 

Najstariji po imenu poznati narod na duvanjskom, pa i na području Eminova Sela, bili su Iliri, daleki preci današnjih Albanaca, koji su tu doselili prije tri i pol tisućljeća  kao indoeuropski narod s više plemena. Najpoznatije ilirsko pleme bili su Dalmati (Delmati) s glavnim gradom Delminiumom, koji se nalazio na duvanjskom području, možda na planini Lib iznad Kongore i Borčana. Po njima je prozvana i pokrajina Dalmacija.

 

Iz tog razdoblja, možda je još bolje reći u vremenu ratova između Dalmata i Rimljana, datira na duvanjskom području 36 utvrda, poznatijih kao gradine, podignute na obroncima planina što okružuju Duvanjsko polje, a koje su služile kao utvrde, stražarnice i promatračnice, u vrijeme rata i kao zakloni za stanovništvo okolnih naselja. Jedna od njih je i gradina iznad Buhova, poznata kao Bovska (Buhovska) gradina, koja još nije arheološki istražena. Podignuta je nepristupačnom mjestu, s  položajem pogodnim za promatranja i obranu. Sa nje se moglo tadašnjim sredstvima komunkacije (paljenje vatre) stupati u vezu s važnijim gradinama: Kologaj, Selimovića gradina u Duvnu, Gradina na Privali između Stipanića i buškoblastkog područja te  gradina na Libu, koja je možda bila i Delminuim, glavni grad države ilirskog plemena Dalmata.

 

O ilirskoj nazočnosti i na području današnjeg Eminova Sela svjedoče i njihovo grobno graditeljstvo, tumuli (latinski tumulus  =  brežuljak, hum, grobni humak). Jedan od njih je i veliki tumul smješten na brijegu zvanom Orlovac, sjeverozapadno od sela.

U  vrijeme vladavine Rimljana, koji su početkom nove ere nakon dva i pol stoljeća ratovanja slomili otpor Ilira, Eminovo Selo je jedino na duvanjskom području imalo i svoj „industrijski pogon“ – rimsku ciglanu. Naime kopajući glinu pokraj  potoka Divojke, na predjelu zvanom Kratine, Marko se Dilber iz Eminova Sela 1900. godine namjerio na ostatke oveće rimske ciglane:  ruševine zgrada zidanih kamenom i opekom s ovećom količinom opeke i crijepa, naslaganih u više redova. Na rubu nalazišta zatečeni su razbacani komadi pečene gline i izobličeni ostaci prepečenih opeka. Sljedeće pak godine stigao je u Eminovo Selo tadašnji kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu arheolog Karlo Patsch (1865-1945) i nakon sustavnog istraživanja utvrdio da je riječ o rimskoj ciglani, podignutoj pokraj  naselja kojem se  ne zna tadašnji naziv.

 

Ipak nenadoknadivu štetu tom su prigodom prouzročili neuki Eminovčani, koji su ubrzo nakon otkrića razgrabili cigle i ugradili ih u svoja kućna ognjišta. Međutim to otkriće je ujedno i svjedočanstvo o izvanrednoj kakvoći cigle iz rimske ciglane u Eminovu Selu, koja je i nakon dva tisućljeća poslužila prvobitnoj namjeni.

 

O životu Eminova Sela u srednjem vijeku, koje se tada, barem izvjesno vrijeme, zvalo Ilijino Brdo, svjedoče brojni nadgrobni spomenici, poznatiji kao stećci.

 

Upravo na to se vrijeme odnosi se i tvrdnja fra Petra Bakule: u Eminovu Selu ima mnogo plemićkih nadgrobnih spomenika s mnogim urezima i mjesto po crkvi nazvano Crkvina.

 

Taj autor priopćava i podatak da je seljacima Buhova, sela u okolici Širokog Briga ali i istoimenog zaseoka u Eminovu Selu, svojedobno sultan svojim fermanom (ukazom) dao zauvijek kao nagradu brdo Buhovaču. „Buhovčani su se, tvrdi Bakula, od pamtivijeka služili tim brdom za ljetnu ispašu, a kasnije im je ipak oteto i nametnuta im pašarina.“

 

Ako je suditi prema stećcima, bosansko-hercegovačkim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima, poznatim i po nazivima bilizi, kami, mašeti i mramori,  koji su datirani od XIII. do XVI. stoljeća, onda  u tom razdoblju za život je u Eminovu Selu može se reći da je čak i bujao. Š. Bešlagić je u Eminovu Selu zabilježio četiri nekropole s ukupno 76 stećaka.

 

Na predjelu Kopana Stina nalazi se najpoznatiji a po mnogima i najljepši stećak-visoki sljemenjak cijelog duvanjskog područja, s vrijednim ukrasima, djelom vještih ruku darovitih majstora kamenorezaca, koji su se zvali kovači.

 

Ukrasi su urezani na dvije strane stećka: čelnoj i jednoj bočnoj.

 

U gornjem dijelu čelne strane nalazi se ljiljan s cvijetom u obliku stiliziranog križa i stapkom, koja se račva u dva dijela. Ispod ljiljana je  urezana jedina na Duvanjskom polju svastika, križ s četiri jednaka kraka, od kojih se svaki završava produžetkom pod pravim kutem, a koji se javlja na spomenicima od neolitika do našega doba. Prema R. Joliću taj bi znak mogao možda upućivati na staroiranske hrvatske korijene, jer je to i simbol iranske Zaratustrine religije.

 

Na bočnoj pak strani prikazana je tročlana arkada s četiri stupa. Stupovi i lukovi su u obliku tordiranih užeta. Između dvaju srednjih stupova nalaze se u produžecima stilizirani cvjetovi, što podsjećaju na ljudske glave s uzdignutim rukama. U lijevoj arkadi je jahač na konju; desnu je ruku stavio na bok, a lijevu je pružio do stupa, kao da drži u srednjoj arkadi ženu s haljinom do zemlje. Ona je ispružila obje ruke do lijevog i desnog stupa, kao da jednom  drži konjanika, a drugom muškarca u desnoj arkadi. Cjelokupna slika podsjeća i prizore borbi vitezova za voljenu djevojku.

 

Spomenimo još i nekropolu na Klapavicama, koja se sastoji od desetak stećaka uglavnom sanduka i jednog visokog sljemenjaka, ukrašenog prizorom iz lova na vepra; lovac s perjanicom na glavi drži objema rukama koplje i ubija vepra koji mu stiže ususret. Iza vepra je lovčev pas, koji divljač upravo hvata za stražnji dio tijela. Iznad vepra i psa nalazi se šestolistna rozeta.

 

Na Klapavicama je smještena još jedna osjetno siromašnija nekropola, karakteristična po križevima, koje su, nažalost, ljudska nebriga i zub vremena gotovo posve uništili.

 

Inače eminovačka, kao i brojne Klapavice po Hercegovini i Dalmaciji, bile su mjesta gdje su se u srednjem vijeku održavali javni skupovi, na kojima se odlučivalo o raznim životnim pitanjima: birani su knezovi, seoski glavari, poljari, lugari, raspravljalo se o zajedničkim zahvatima: gradnji prometnica, podizanju mlinova, zabrani ispaše itd.

 

Klapavice su bile i mjesta gdje se mnogo pričalo, a od tih priča nije bilo velike koristi, pa je stoga to starinsko zborište dobilo podrugljivo ime klapavica, postajući tako horonim a ponegdje i ekonim. S jezičnog motrišta horonim Klapavica izveden je od glagola klapati sa značenjem buncati, govoriti gluposti, lupetati, trabunjati, bulazniti, govoriti glupo i besmisleno; možda onako kako govore naši sadašnji političari.

Naselje s nazivom Eminovo Selo prvi put spominje biskup fra Pavo Dragićević u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika 1741/1742. godine. U njemu je Eminovo Selo „spojeno“ s Kolom (in villa Collo, Eminovo Selo). Zanimljivosti radi tada u naselju Duvno (današnji Tomislavgrad) nije živio nijedan jedini stanovnik katoličke vjeroispovijesti.

 

Tekst: Ante Ivanković

Foto: Ivica Šarac

19.09.20114.