{"id":30046,"date":"2015-12-31T11:29:08","date_gmt":"2015-12-31T09:29:08","guid":{"rendered":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/?p=30046"},"modified":"2015-12-31T11:30:10","modified_gmt":"2015-12-31T09:30:10","slug":"s-vrha-grude-izlet-kao-avantura-2","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/s-vrha-grude-izlet-kao-avantura-2\/","title":{"rendered":"S VRHA GRUDE: Izlet kao avantura"},"content":{"rendered":"

Gledaju\u0107i fotografije i \u010ditaju\u0107i popratne tekstove na na\u0161em portalu vidi se da na\u0161i mladi sumje\u0161tani iz tjedna u tjedan kru\u017ee od brijega do brijega, od planine do planine, oboru\u017eani i\u0107em i pi\u0107em, a nerijetko im se posre\u0107i da ih ugoste i neki dobri ljudi u svojim vikendicama te ih po\u010daste kakvim toplim i krepkim jelom. Lako je i lagodno tako putovati! Ne, nisam im zavidan, dapa\u010de, neka de\u010dki u\u017eivaju dok znaju i mogu. Vidi se da su dobro organizirani.<\/p>\n

Kad govorim o dobroj organiziranosti, prisjetio sam se jedne avanture u vezi s planinom. Bija\u0161e to, kako pi\u0161e u mome rokovniku, 6. rujna 1986. godine. Do\u0161ao sam u Mandino Selo na dva-tri dana. Uve\u010der sam se dogovorio s brati\u0107em Zdravkom da sutra sko\u010dimo do na\u0161ih Ledina na Ljubu\u0161i. Sun\u010dane zrake pozdravile su nas kroz zastore na prozorima, ubrzale ustajanje, tako da smo ve\u0107 bili na doru\u010dku negdje u 8,30 sati. Naravno, ja\u010di doru\u010dak: pr\u0161ut, kuhana jaja, sir, \u201epokva\u201c. Natu\u010demo se toga do vrha \u017eeluca, popijemo ne\u0161to i na noge juna\u010dke. Kako je \u017eenski svijet vazda bli\u017ei \u017eivotu od mu\u0161koga, obje matere, i njegova i moja savjetova\u0161e da sa sobom ponesemo barem litru mineralne vode. Ali, ne, mi tvrdoglavo odbijamo, kao mi \u0107emo se brzo vratiti, sat gore, sat dolje i eto nas najdalje do dvanaest.<\/p>\n

Me\u0111utim, \u010dim smo se popeli iznad Malog Kutlovca, u nama se rodila \u017ee\u0111 a s njom i nedoumica: vratiti se ku\u0107i, ili i\u0107i gore? Odlu\u010di\u0161mo i\u0107i gore, nekako oslanjaju\u0107i se jedan na drugoga: ja na njega, jer pomislih da on zna gdje se mo\u017ee na\u0107i voda u planini, on na mene, vjeruju\u0107i da \u0107u ja br\u017ee prona\u0107i vodu. S tim mislima ubrzasmo korak i stvarno se ubrzo na\u0111osmo na Ledinama. Tu se pola sata odmorimo, a onda krenusmo pored Glavice ravno prema sjeveru. Dosta daleko.<\/p>\n

Idemo odista daleko, kad u dubokom docu vidimo puno ovaca. Planduju. Uz njih dva \u010dobanina. Veli Zdravko da su to Travni\u010dani. Malo spuzimo dolje i pitamo, znaju li gdje ima vode. Jedan poka\u017ee rukom prema istoku, ka\u017ee: \u201eIdite jedan kilometar, ispod kamena izvire, bolja je nego piva!\u201c Mi se nasmijemo, \u010duj, bolja nego piva. Ni\u0161ta vodu ne mo\u017ee zamijeniti. Pivo bi nam samo nakratko ubilo \u017ee\u0111, ali bi za desetak minuta dobili novu naslagu kalorija \u2013 razgovaramo mi, ali se u isti mah divimo takvoj usporedbi piva i vode, govore\u0107i kako je o\u010digledno da na\u0161 Bosanac nije odavno popio pivo.<\/p>\n

I, doista, doskora na\u0111emo da prakti\u010dki ispod nepravilno raspore\u0111ena kamenja curi voda. Skupimo ruke u pregr\u0161t i u vi\u0161e navrata se napijemo te hladne vode. Tek tada zapazismo \u010daroban prizor: vjerojatno voda iz zemlje izbija u vidu mlaza, ali se na zamr\u0161enom putu kroz kamenje taj mlaz gubi, te se prema tlu ru\u0161i u vidu velikih kaplji koje se na suncu ljeskaju kao srebrne nau\u0161nice nekih nakin\u0111urenih gospo\u0111a.<\/p>\n

Svjesni da ne \u0107e prestati curiti, opu\u0161teno zalegnemo na suhu ledinu, smijemo se i u isti glas ka\u017eemo: ne treba odavde nikud i\u0107i! Odle\u017eali smo oko sat vremena i zatim krenemo prema jugu. Domalo ugledamo jednu ku\u0107u, i uz nju duga\u010dku \u0161talu. Kad se pribli\u017eismo, vidimo dvije \u017eene ispred ku\u0107e, stoje uz bunar, a na bunaru si\u0107. Mi opet \u017eedni, kao da gore ni\u0161ta nismo popili! Razabiremo da su to zapravo Hercegovke, a to podru\u010dje vjerojatno se naziva \u201eBunari.\u201c<\/p>\n

I sad \u0107emo napraviti kardinalnu pogre\u0161ku. \u017dene nas nude sirom iz mi\u0161ine. Nismo mogli odoljeti: najedemo se ov\u010djega sira, nalijemo se opet vode i put pod noge prema jugu, \u010dini mi se preko Prodola, pa jugoisto\u010dno niz planinu put Piskulje. Nije mi ni danas jasno, kako smo mogli pomisliti da vi\u0161e ne \u0107emo o\u017eedniti, kad smo se natukli masnog ov\u010djeg sira?! \u010cim smo do\u0161li na vrh planine, s kojeg se vidi polje, o\u017eednili smo kao da dva dana nismo popili ni kap vode. Ni\u0161ta, probamo zaboraviti na vodu, vjetar nam udara u \u010delo dok silazimo, malo nas hladi. Pod pritiskom vjetra gledamo kako koviljan grli visoku travu, a mi ga otkidamo i bacamo u zrak i ponovo se kao djeca divimo da vazda padne na korijenje.<\/p>\n

Sad se koncentriram na pejza\u017e: korak trave, korak kamena i valja stalno paziti gdje staje\u0161 da ne bi iskrenuo gle\u017eanj. Pita me Zdravko: \u201eJesi li tako pazio kad si tuda \u010duvao ovce?\u201c \u201eNisam na ni\u0161ta tada pazio, niti o \u010demu pametnom razmi\u0161ljao. I to je bila moja sre\u0107a\u201c \u2013 odgovorih. Zdravko prasne u smijeh \u2013 u znak odobravanja.<\/p>\n

Ve\u0107 su pro\u0161la tri popodne, sunce nas pali po \u010delu, na o\u010digled crnimo, \u010dini mi se intezivnije nego na morskoj pla\u017ei. Na Gredu sti\u017eemo oko 16 sati. I sad se dogovaramo: uku\u0107ani su nas \u010dekali do dvanaest, mi smo \u017eedni, upaljeni, ali ipak \u0107emo iznad ku\u0107e sjesti le\u017eerno, glumiti kao da je sve najnormalnije. I onda, kako smo i predvidjeli, ugleda nas Ana i ode u ku\u0107u re\u0107i drugima, kako nas dvojica mirno sjedimo i \u0107askamo. Onda smo, naravno, po\u017eurili u ku\u0107u i udri po vodi, samo vodi. Pitaju nas jesmo li jako ogladnili. Velimo: \u2013 jako, jako smo o\u017eednili\u2026<\/p>\n

Ante \u0160arac<\/strong><\/p>\n