{"id":120444,"date":"2022-06-27T04:26:00","date_gmt":"2022-06-27T02:26:00","guid":{"rendered":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/?p=120444"},"modified":"2022-06-25T23:29:08","modified_gmt":"2022-06-25T21:29:08","slug":"nistarijini-zapisi-cipele-i-bate-2","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/nistarijini-zapisi-cipele-i-bate-2\/","title":{"rendered":"NI\u0160TARIJINI ZAPISI: Cipele i bate"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Blago Vukadin<\/strong><\/span><\/p>\n

Lijepe cipele puno su va\u017enije od lijepih hla\u010da, koje smiju biti i izmazane, i poderane, i kratke, i duga\u010dke, ali ako su cipele udobne i \u010diste \u010dovjek se osje\u0107a prijatno, korak mu je siguran, a le\u0111a njegova uspravna. Ne moraju cipele biti skupe ni upadljive, ali moraju odgovarati mom nepravilnom stopalu i pru\u017eati mi osje\u0107aj da su srasle s nogom.<\/span><\/p>\n

Kad se u takvim cipelama zaputim ulicama na\u0161ega grada znam da se svaka atraktivna plavu\u0161a okre\u0107e za mnom \u0161apu\u0107u\u0107i prijateljici:<\/span><\/p>\n

\u201eVidi onog frajera, ba\u0161 mi se svi\u0111a. Mora da je o\u017eenjen, jer ovakvoga mu\u0161karca nijedna \u017eena ne bi pustila na slobodu.\u201c<\/em><\/span><\/p>\n

Ne znam za\u0161to i odakle je iznikla ta moja ljubav prema cipelama.<\/span><\/p>\n

Kao dijete nosio sam gumene bate ili \u010dizme proizvedene u \u201eBorovu\u201c. Da su one barem bile nove razumio bih svoju sklonost prema kvalitetnoj obu\u0107i, ali se u pravilu radilo o onima koje su okra\u010dale mome starijem bratu ili nekoj od stri\u010devki i stri\u010devi\u0107a. \u00a0<\/span><\/p>\n

Za ljude koje ne znaju \u0161to su to bate navodim njihov kratki opis.<\/span><\/p>\n

Ime im potje\u010de od biv\u0161eg naziva firme \u201eBorovo\u201c \u010diji osniva\u010d je bio \u010ceh prezimena Bata, a kojemu su komunisti nakon dolaska na vlast preoteli sve tvornice u Isto\u010dnoj Europi, pa tako i onu u Borovu Selu kod Vukovara.<\/span><\/p>\n

Radi se o gumenim opancima najjednostavnijeg mogu\u0107eg oblika, \u010diji mehanizam za zatvaranje se sastoji od tako\u0111er gumenog remena s dvije ili tri rupice kroz koje se provla\u010di kratka metalna iglice u\u010dvr\u0161\u0107ena u sredini kop\u010de na vanjskoj strani selja\u010dke obu\u0107e.<\/span><\/p>\n

Sva djeca u Mandinu Selu imala su bate, \u00a0a malo tko je nosio cipele. Osim za prvu pri\u010dest i krizmu.<\/span><\/p>\n

I za priredbe u \u0161koli.<\/span><\/p>\n

U prvom razredu osnovne \u0161kole smo mi, mladi u\u010denici, povodom praznika rada\u00a0 primani u pionire i postajali mali vojnici velike dr\u017eave.<\/span><\/p>\n

Nadjenuli bi nam crvene kapice iznad rumenih glava, a plave marame bismo prebacili preko kragni bijelih ko\u0161ulja, nau\u010dili nekoliko pjesmica o providnosti partije i drugova i toga velikog dana ne bismo imali nastavu.<\/span><\/p>\n

Polagali smo sve\u010danu zakletvu da \u0107emo biti dobri, poslu\u0161ni i odani, da \u0107emo marljivo u\u010diti i ako zatreba dati svoje \u017eivote za slobodu i partiju. Poneki roditelji koji nisu radili u polju tako\u0111er bi do\u0161li na priredbu gdje smo mi iz sveg grla pjevali pokazuju\u0107i kako smo lijepi i uvje\u017ebani.<\/span><\/p>\n

Povodom moga primanja u pionire me je trebala zapasti \u010dast da sudjelujem u \u010dak dvije to\u010dke: Na\u0161 u\u010ditelj Branko Ze\u010devi\u0107 i njegova \u017eena, u\u010diteljica Darinka, su nas tjednima ranije trenirali kako bi sve pro\u0161lo bez zastoja i zamuckivanja.<\/span><\/p>\n

U prvoj to\u010dki sam s lijepom Anom trebao otpjevati pjesmu po na\u0161em izboru, ali smo je nenadano morali otkazati, jer je Ana proplakala kad sam ja ba\u0161 nju izabrao za svoju pratilju. U\u010ditelj mi je rekao da mogu izabrati i pjesmu i pjeva\u010dicu, a ja sam se odlu\u010dio za najljep\u0161u curicu iz razreda. Njeno odu\u0161evljenje mojim izborom bilo je na\u017ealost puno manje od moga kad sam se prilikom prve probe po\u010deo derati:<\/span><\/p>\n

\u201eSedamdeset i dva dana na mom srcu le\u017ei rana.\u201c<\/em><\/span><\/p>\n

Budu\u0107i da je u\u010ditelj shvatio kako svaku pjesmicu brzo nau\u010dim napamet, ali i prepoznao da moje pjevanje vi\u0161e sli\u010di nabrajanju nego pravilnom, ritmi\u010dnom interpretiranju nota, tu to\u010dku je po kratkom postupku skinuo s dnevnoga reda i odlu\u010dio da \u0107e glasni Mujo pjevati ispred \u0161kole, iako je ve\u0107 tri godine ranije primljen u pionire, ali se nije uspio odlijepiti od prvoga razreda.<\/span><\/p>\n

Nakon neuspjeha s Anom pomislio sam da od moga primanja u mladu vojsku ne\u0107e ostati ni\u0161ta vrijedno spomena, ali je u\u010ditelj po svaku cijenu htio da nastupim u programu. Odredio je stoga da Milenko i ja glumimo u predstavi u kojoj je jedno dijete zaboravilo zavezati cipele, a ba\u0161 je u posjet do\u0161la tetka iz dalekoga grada Ni\u0161a kojoj je valjalo pokazati spretnost i umije\u0107e oko baratanja \u201e\u0161njurama<\/em>\u201c.<\/span><\/p>\n

Vje\u017ebao sam nekoliko dana u batama. Milenko je imao cipele koje mu je otac Tomo nabavio u Mostaru, ali je njegova uloga bila druga. Tekst smo obadvojica brzo nau\u010dili napamet, pjevati nitko od nas nije znao ni morao i bili smo uvjereni kako \u0107e na\u0161a predstava postati veliki hit.<\/span><\/p>\n

Dva dana prije velikog nastupa materi sam rekao da mi mora nabaviti cipele. Ona se zabrinula ne znaju\u0107i kako da rije\u0161imo veliki problem.<\/span><\/p>\n

Probali smo \u0107a\u0107inu staru obu\u0107u, Vinkove patike s rupom na \u0111onu i djedove opanke, ali ni\u0161ta nije ni oblikom, a jo\u0161 manje veli\u010dinom, odgovaralo mojoj nozi i va\u017enosti sve\u010danog dana.<\/span><\/p>\n

Na kraju se mama dosjetila da je\u00a0 strina Ba\u0107ku\u0161a nekoliko mjeseci ranije svome Anti kupila nove, bijele cipele za prvu pri\u010dest.<\/span><\/p>\n

Ante je ve\u0107 bio pionir i i\u0161ao je u drugi razred. \u00a0Poslije mise zaputili smo se na probanje. I njegove cipele bile su dodu\u0161e povelike, ali smo u njihov prednji dio ugurali po nekoliko listova \u201eOslobo\u0111enja<\/em>\u201c i predstava je mogla po\u010deti.<\/span><\/p>\n

Bolje re\u010deno skoro po\u010deti, jer tog dana jo\u0161 nisam vladao umije\u0107em vezivanja cipela, a moja to\u010dka sastojala se ba\u0161 iz pokazivanja spretnosti u opho\u0111enju s obu\u0107om.<\/span><\/p>\n

Ni mama nije bila ba\u0161 umje\u0161na s petljama, nije mi mogla pomo\u0107i, no sre\u0107om je Antina sestra Iva znala kako se vezice provla\u010de jedna izme\u0111u druge i nekoliko puta mi je detaljno demonstirala pokrete.<\/span><\/p>\n

Predstava u \u0161koli je uspjela. Nitko osim u\u010ditelja nije primjetio da sam bio malo nespretan, no ni on nije veliku pozornost polagao na\u0161oj to\u010dki, jer je nakon nas na red trebao do\u0107i Mujo, a njega mati nije pustila na priredbu, te je hitno morao promijeniti cjelokupni scenarij.<\/span><\/p>\n

Svima je laknulo kad se Zele dragovoljno javio, u\u010diteljica kratko testirala njegovo poznavanje nota, a on suvereno otpjevao \u201eCrvenu maramu nosit \u0107u ja<\/em>\u201c.<\/span><\/p>\n

U jedanaest sati svi smo se zaputili ku\u0107ama, oki\u0107eni i ozareni.<\/span><\/p>\n

Antine cipele sam nakon predstave izuo i obukao bate da se bijela obu\u0107a ne isprlja, no to nisam morao uop\u0107e raditi jer je vrijeme bilo lijepo, cesta suha, a njemu su cipele brzo okra\u010dale. \u00a0<\/span><\/p>\n

Strina Ba\u0107ku\u0161a i moja mati dogovorile su se da \u0107e Ante dobiti Vinkove stare patike, a ja mogu zadr\u017eati cipele, pa osim hla\u010da i ko\u0161ulje ne moramo kupovati ni\u0161ta\u00a0 kad na mene do\u0111e red za prvu pri\u010dest. \u00a0<\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Blago Vukadin Lijepe cipele puno su va\u017enije od lijepih hla\u010da, koje smiju biti i izmazane, i poderane, i kratke, i duga\u010dke, ali ako su cipele udobne i \u010diste \u010dovjek se osje\u0107a prijatno, korak mu je siguran, a le\u0111a njegova … pro\u010ditajte vi\u0161e<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":31,"featured_media":120445,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"kt_blocks_editor_width":"","footnotes":""},"categories":[12],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/120444"}],"collection":[{"href":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/users\/31"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=120444"}],"version-history":[{"count":1,"href":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/120444\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":120446,"href":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/120444\/revisions\/120446"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media\/120445"}],"wp:attachment":[{"href":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=120444"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=120444"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=120444"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}