VINKO VUKADIN: Kriza kao učiteljica

objavljeno u: NOVOSTI | 0

 Ovih dana smo vjerojatno svi mi preko telefona dobili bezbroj različitih poruka koje u sebi sadrže „jednu jedinu, specijalnu, skrivenu… istinu“ o Corona virusu i načinu kako ga izliječiti, odakle dolazi itd.

Prava navala savjeta, iskustava, nepoznatih recepata i lančanih molitvi koje će nam pomoći. U mnogim tim lančanim molitvama se ljudi koriste iskonskom vjerom koju kombiniraju sa urođenim strahom, nadom i naivnošću. Tako ćemo dobiti molitve koje moramo proslijediti, da nas inače ne bi netko mrzio, da nas Bog ne bi prokleo, da nam bližnji ne bi stradali.

Pored činjenice da su lažne vijesti opasne, manipuliranje vjerničkim osjećajima je izrazito neukusno, opako i grješno, bez obzir na vjeru kojoj netko pripada.

Za kršćanina su poruke koje u sebi sadrže prijetnje, mržnju kazne itd. posebno neprihvatljive. Isus Krist nam je donio nadu, slobodu, ljubav i oslobođenje od straha. Osnovna razlika između kršćanstva i mnogih drugih religija i jeste upravo ta poruka ljubavi. Bog čovjeka ljubi, Bog čovjeka poziva na obraćenje, ali mu ne prijeti, ne kažnjava ga di bi Bog bio u pravu. Strah od Boga je u kršćanstvu istoznačan s poštivanjem, a ne sa strahom u bukvalnom smislu; Bog će nas kazniti, Bog kažnjava. Čovjek sam sebe kažnjava, jer se udaljio od Boga, jer mu Bog ne treba, jer je ostao sam sa sobom i svojim djelima.

Upravo krizne situacije su za vjernika idealna prigoda za preispitivanje vlastite vjere i pouzdanja u Boga. Majka Tereza često govori o „vjeru Bogu“. Iako je za mnoge taj izričaj isto kao i da kaže „vjera u Boga“, ipak to sadržava jednu drugu dimenziju povjerenja u Boga. Kršćanin ne samo da vjeruje u Boga, dakle da bog Postoji, nego kršćanin vjeruje Bogu, dakle on se ufa u Božju pomoć, on zna da nije sam, čak i kad to tako izgleda.

Vjerovati Bogu je posebno važno u kriznim situacijama. Zamislite da se nalazite u nekoj vama dobro poznatoj prostoriji, poznajete dobro hodnik, znate gdje su vrata itd. U jednom trenutku nestane svjetla, sve je mračno, a vi morate do izlaznih vrata. Nema svjetiljke, samo Vi i mrak. U takvim trenutcima će vas do vrata dovesti vaše prethodno iskustvo, znanje kako je stan posložen, gdje su zidovi, gdje su vrata, gdje su ćoškovi, gdje će te se možda spotaknuti itd. Vi u tom trenutku morate vjerovati svojem iskustvu, sebi i svojim osjetilima koja nisu oči. Možda se i spotaknete, možda se malo nagruvate, ali će te, ako ste ustrajni, pronaći izlaz i svjetlo iz mraka.

Tako je i s našom vjerom Bogu, povjerenjem da nas On ne napušta, da je duboko u nama usađen iskonski osjećaj Njegove prisutnosti. Normalno je da će u mračnim trenutcima naša vjera biti poljuljana, da ćemo se možda spotaknuti, udariti, da ćemo na trenutke izgubiti orijentaciju, vjeru, povjerenje, možda ćemo čak i biti ljudi na Boga što se eto smračilo. Sve to je normalno, ljudski i očekivano, ali kao vjernici imamo nevjerojatan dar koji smo od Boga dobili: vjeru i povjerenje Bogu, da nas On vodi i da nas ni u mraku ne napušta.

Bog nije strašilo, nije onaj koji čeka mrak da bi nas plašio i prijetio nam zbog činjenice da u svjetlu nismo imali vremena za vjeru i Njega. Bog u mraku čovjeku pomaže, a mi kao vjernici znamo tko koristi mrak da bi čovjeka uplašio i naškodio mu. Njegovo ime je znakovito, svjetlonoša, Lucifer.

Taj anđeo koji bijaše svjetlo, a postade mrak, se u mraku najbolje snalazi. On čovjeku nudi rješenja, plaši ga, prijeti i prisiljava. Bog djetetu koje je uplašeno ne govori o mraku, o strahu, kazni. On dijete uzima za ruku, smiruje ga, gladi po kosi i nježno izvodi iz mraka, ali dijete mora vjerovati Bogu, mora prihvatiti ruku i osloniti se na povjerenje Bogu, na vjeru.

Suvremenom čovjeku, ali ne samo suvremenom, Bog je u danima blagostanja postao nepotreban. Kad se nešto poremeti, onda čovjek traži rješenje i u vjeri. Bog u nevolji nekima postaje jedino rješenje, nekima postaje jedno od rješenja , a neki uporno rješenje traže izvan Boga. Svakom na slobodan odabir.

No, kao vjernici mi iz ovakvih kriznih situacija možemo izići jači i vjerniji. U normalnom vremenu blagostanja većina ljudi ne osjeća veličinu tog stanja. Ljudima je normalno da im je dobro, nisu zahvalni za zdravlje, za materijalna dobra, za obitelj, djecu, ljubav, posao, iskustva… Od Adama pa do danas čovjek je uvjeren da mora postati tako mudar da mu Bog ne treba.  Čim dosegne novu razinu spoznaje, čovjek, nevjernik, počinje razmišljati da je on taj koji vlada životom. U prvi plan izbija humanistički pristup. Čovjek postaje mjerilo svega, on pomaže, od vlada, on dirigira, on spašava. Ljudskost, koja zvuči jako plemenito, postaje zamjena za duhovnu božanstvenu dimenziju. Čovjek postaje početak, kraj i sadržaj svega. On vlada svijetom, a ako vlada na dobro svih ljudi onda je on taj koji spašava klimu, svijet, svemir. Ljudskost postaje sveobuhvatno mjerilo morala. Najvažnije je biti čovjek. To je krilatica koju čujemo svaki dan od onih koji su stvarno uvjereni da recimo veliki zločinci kao Tito ili Hitler nisu ljudi. No, i takvi su ljudi, a oni su samo pokazatelj da sveobuhvatno mjerilo ne može biti čovjek. On je nedostatan, a to se najbolje očituje u kriznim vremenima.

Kriza, mrak, pokazuju svu nespretnost čovjeka, njegovu malenkost, njegov strah, njegovu nedostatnost. Ono što čovjek uzdiže kao svoje veliko dostignuće, globalizacija npr. postane jako brzo njegovo prokletstvo. Čovjek se diči svojim izumima koji na kraju krajeva u ovakvim situacijama zakažu i pokažu da je život i svijet daleko kompleksniji nego što mi mislimo.

Kriza je prigoda za vjernika da se prisjeti onoga što je važno, a to je činjenica da je ovaj svijet i život na njemu ograničen, da je za čovjeka u svojoj konačnosti i kompleksnosti nepojmljiv. Koliko god da čovjek misli kako je ovladao svime, jedna kriza ga izbaci iz kolotečine i pokaže mu da on nije shvatio ono najvažnije; čovjek je ipak samo stvorenje, a ne stvoritelj.

Neki „vjernici“ će ova krizna vremena iskoristiti kao dokaze svojih teorija o Božjim kaznama, o propasti svijeta koju oni vide, al to su za kršćanina poprilično nastrani pristupi. Pomanjkanje vjere Bogu i u Boga. Tko god se i malo upustio u kršćanstvo, on zna da samo „moj Otac na nebesima“ zna vrijeme i trenutak. Kršćanin u nevolji ne vidi kaznu nego prigodu za obraćenje. On ne vidi kaznu drugih nego poziv njemu da promijeni svoj život, svoj! Ne tuđi. Ako kršćanin promijeni svoj život i bude svjetlo drugima, to će promijeniti i svijet. Nije Bog stvorio svijet da bi se njime igrao. Bog je stvorio svijet jer u svojoj ljubavi tu ljubav dijeli, ali ne prisilno.

Mi smo stvoreni za vječnost, ali živimo i u ograničenosti ovoga svijeta. Ta ograničenost podrazumijeva i tragedije, bolesti, radosti, ozdravljenja, krize i slavalja. U tom koktelu svih mogućnosti čovjek lako izgubi potrebu za Bogom kad mu je dobro, a kad krene naopako onda se pita: ako Bog postoji, zašto dopušta ovo i ono.

Naivno rečeno: Iz perspektive nevjernika kako god da Bog napravi, čovjek će biti nezadovoljan. Ako je čovjeku dobro, onda je to zato jer je čovjek humanist, Bog mu ne treba. Ako krene po zlu, dokaz da nema boga je to što da ga ima i da je onakav kakvim ga mi predstavljamo, onda ne bi dopustio ta sva zla. 

Iz perspektive vjernika je Bog onaj koji se svugdje petlja. Ako je dobro i vjernik zaboravi na Boga, a ako krene nizbrdo vjernik Boga koristi kao kočnicu ili kao bič.

Isus nam je vlastitim primjerom smrti i prihvaćanjem kaleža pokazao da je Bog s nama i u najtežim trenutcima, koji ne zaobilaze čak ni njegova Sina. Bog ne kažnjava, On od nas očekuje da prihvatimo kalež u povjerenju da nas nije napustio; čak ni onda kad s Isusom vrištimo: Bože moj, zašto si me napustio?

Isus prihvaća svoju ljudsku odgovornost, On se ponaša pametno, smireno, ali uvijek u povjerenju prema Onomu koji ga je poslao. Njegova sigurnost u Oca mu ne oduzima odgovornost da i sam radi ono što treba raditi. Isus koristi ono što nam je Bog dao da bismo se mogli snaći u ovom svijetu: razum, emocije i vjeru.

Bog nam je dao pamet da ju koristimo, dakle slušajmo racionalne savjete.

Bog nam je dao emocije da ih uživamo: dopušteno je veseliti se i strahovati, tugovati i nadati se.

Bog nam je dao ono što je dodatna karta u ovom teškim vremenima: dao nam je obećanje da je s nama i onda kad nam je najteže, i onda kad mi Njega ne vidimo. Dao nam je vjeru i primjer vjere koja pobjeđuje smrt: Isusa Krista.

Ako ova kriza pomogne da mi kao vjernici otkrijemo snagu, širinu i nepredvidivu kreativnost Božje ljubavi, onda je svaka sekunda straha, svaka bol opravdana i ima svoju svrhu.

Iskoristimo ovu nesagledivu prigodu kako bismo u njoj otkrili nesagledivost Božjeg djela. Veliki je izazov za vjernika ne iskoristiti krizu kao potvrdu vlastite teorije o kazni božjoj, o svijetu koji propada, o receptima koji pomažu brzo i jednostavno.

No, za kršćanina kriza nije prigoda za nasladu nad nevjernicima. Kriza nije dokaz da nas Bog kažnjava. Kriza nije prigoda za priglupe recepte: pet Očenaša pet kila zdravlja.

Kriza je dio ljudskog života, dio svijeta stvorenog kao ograničenoga. Ono što vjerniku može donijeti kriza je prigoda za jačanje povjerenja u Boga, vjere Bogu. Kriza vjerniku pokazuje da je svijet ograničen, život konačan, ali kriza vjernika stavlja u kušnju, preispituje njegovu vjeru.

Kriza za kršćanina vjernika ima još i dodatnu dimenziju, a ona je izražena u poruci Evanđelja, poruci radosne vijesti, ljubavi.

Kršćanin u kriznim vremenima pokazuje svoju ljubav prema onima u nevolji, pomaže, ali kršćanin prije svega ne nasjeda na Luciferove propagandne trikove o Bogu kao onom koji kažnjava i prijeti.

Kršćaninu je kriza učiteljica ljubavi, a ne straha i mržnje, osvete i zluradosti. Kršćaninu je kriza učiteljica koja provjerava je li naučio lekciju ljubavi ili je samo napamet naštrebao formule.

Na nama je da od ove učiteljice naučimo ono što nam je ostalo zapisano u osnovnom udžbeniku za kršćanina: Evanđelju, zapisanom u prvih stotinjak godina nakon smrti Onoga koji tu knjigu svojim životom i uskrsnućem napisa.

A Njegova poruka nije bila ni strah, ni prijetnja, ni kazna; Njegova poruka je bila poruka obraćenja, opraštanja i ljubavi.

No, da bi ta ljubav postala djelotvorna mi sami moramo vjerovati Njemu.

Vinko Vukadin

Foto: koronavirus.hr

Odgovori