UZ 10. ROĐENDAN PORTALA: Navik živi onaj tko širi pošteno

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Ako se oslobodimo suvremenih pojmova i značenja otkrit ćemo njihov nastanak, njihovo izvorište i korijen. Možda u tom otkrivanju otkrijemo i potpuno nova značenja ustaljenih riječi.  

Današnja djeca, a i mi stariji, su navikla riječ portal interpretirat uvijek i isključivo kao oznaku za neku internet-stranicu, međumrežno sastajalište i razmjenu svih važnih i nevažnih vijesti. Informatički stručnajci su portale podigli na komunikacijski oltar. Naziv portal zamjenjuje novine, televiziju, kavanu, pljuvačnicu, duhovni tolate, ali i duhovne hramove. Portali su postali drugoznačnica za sve ono za što današnji potrošač internetskog smeća ili internetskog blagoslova nema oznake. Na portalima ćemo pronaći stručne članke, pornografske uradke, koje čitatelji našeg mandoseljskog portala ne gledaju, ali su čuli za njih, naći ćemo crkvene objave i antibožje borbene pozive. Drugim riječima, portali su postali mjesto masovnog okupljanja naroda, pijaca na kojoj se vrzmaju pismeni i nepismeni, grbavi i ravni, desni i lijevi, pobožni i pokvareni. Nisi li viđen na portalu, nisi ni bio u gradu.

No, što portal znači u svojem izvornom obliku? Ako se ne varam, sati latinskog su ostarjeli, onda portal svoj korijen ima u latinskoj riječi porta, dakle vrata, ulaz. Portal je označavao malo svečaniji ulaz, kapiju, ona velika vrata u neku bogatiju kuću, dvorac, dvorište.

Kod nas u selu su nekad davno djeca znala sjedit ispred vrata, na kamenoj stubi. Raznim igračkama bi zatrpala ulaz, a stariji su u  žurbi morali preskakat, vikat, ponekad se i spotaknut. No, djeca bi nastavila s igrom ispred vrata, nepomičnim nogama i nagnutim gornjim dijelom tijela oni bi starije propustili u kuću ili iz nje. Na jednoj strani jedno dijete, na drugoj drugo, tankom tkaninom nezaštićenim stražnicama bi grijali hladni kamen i zadubili se u igru, priču, raspravu dječje naravi ili bi jednostavno promatrali kako neko drugo dijete mrcvari lijenu baju koja bez krila ne može odletjeti iz prašine.

Djeci bi se ponekad pridružilo i koje starije čeljade, znali bi i oni zasjest na kamenu stubu ispred ulaznih vrata, a to njihovo sjedenje bi se u napadu intelektualnog preseravanja moglo nazvat i sjedenjem na porti. U Carigradu je postojala Visoka Porta – vlada i simbol snage osmanskog carstva. Na Visokoj Porti su padale velike odluke. Možda je i odluka o osvajanju Bosne pala baš na toj porti i donijela hrvatskom narodu mnoge nevolje, ali i snagu. Tko bi ga znao. Kako god da okrenemo, visoka ili niska, porta je oduvijek bila ulaz u kuće, dvorce, dvorišta, političke teme, igre, mučenja baja i spoticanje odraslih koji preskaču preko dječjih nogu da bi stigli do šporeta prije nego pura prikipi.

U Mandinom Selu danas ima mnogo zapuštenih vrata starih kuća. Manje je djece koja ispred praga sjede, čavrljaju, otkidaju krila bajama, puštaju bubamare da im odaju iz kojeg sela će se oženiti ili se udati. Mandininim selom se sve manje kroz vrata čuje materin glas kako djeci dovikuje dovikuje da dođu pojest ono što su jela i jučer.  No, ne ćemo sad jadikovat i optuživat. Ja ipak pišem za portal Mandino Selo, a ne za neki kasablijski portal engleskog naziva za grad.

Nema više tako puno matera s dicom, ali Mandino Selo već deset godina ima svoj portal, neku vrstu zamjene, istoznačnice, drugoznačnice za one naše pragove, one oniske i uske porte kroz koja smo zgureni i radoznali ulazili i izlazili. Već deset godina Mandoseljani i njihovi prijatelji, ali bome i zavidnici, svoje vrijeme rado provode na ulazu u mandoseljski život, prošlost, budućnsot, uspjehe, događaje i snove.

Mandoseljski portal nije spektakularna dizajnersko informatička izvedba. Napravljen je tako da se ispred njega od lažnog sjaja ne uplaše ni baba, ni did, ni unuče, ni pjesnik, ni radnik, ni seljak, ni poduzetnik, ni vojnik, ni fratar ni itko tko dolazi s dobrom namjerom. Jednostavno građena vrata u kuću i u svit. Nisu okićena neporebnim dizajnerskim besmislicama, nisu pretrpana reklamnim oglasima. Jednostavna, kao od kamena izgrađena pozivaju na ulaz u naše selo ili na izlaz u bili svit.

Dođeš, pokucaš i otvori se kapija, portal, ulaz u mistično jednostavni život malog duvanjskog sela, koje ne slijedi veliki svijet šireći beznađe, negativnosti, kritzerstvo i paranoju. Pokucaš i odmah se nađeš u društvu vječite djece, djece koja pišu, sanjaju, opisuju i igraju se na pragu mandoseljsko-duvanjske kuće. Jedni ganjaju političke baje, drugi prave planove za groblje i turnire, neki drugi najavljuju župne događaje, a oni oženjeni ili porodičeni u drugim selima napišu štogod o svojoj rodbini iz drugog kraja. Zalete se do mandoseljskog portala i Mandoseljani na drugom kraju svita, napišu ponekad što se radi u Americi, Njemačkoj, Kanadi ili Australiji, a zna bit i poneki gost iz drugog svita, netko tko je u svojoj knjizi predaka otkrio mandoseljske korijene. Na mandoseljskom portalu se razmjenjuju slike djece koja su diplomirala, postala majstori zanata ili su dobila blagoslov za prvu pričest, krizmu i osnivanje obitelji. Budući se po duvanjskim selima i stranim zemljama piše, govori i raspravlja o mandoseljeskom portalu na kojem se uvik nađe nešto pozitivno, nikada negativno, u goste navrate i ljudi od znanosti, pera i zafrkancije ne bi li na mandoseljskim vratima razmijenili svoja razmišljanja, pjesničke inspiracije, povijesne zanimacije ili nešto što bi normalnim ljudima bilo na radost i pouku.

Nije mandoseljki portal odraz Velike Porte, ali se glavni događaji i dogovori, od uređenja groblja, izgradnje mrtvačnice, seoskih turnira ili raznoraznih zajedničkih događaja, donose posredstvom mandoseljskog portala. Ima u našem selu i političara od zanata i od obraza, tako da mandoseljska porta služi i kao izlaz u malo-veliki svijet lokalne i nacionalne politike, uvijek iskreno i pozitivno, sukladno tradiciji našeg kraja i običajima hrvatskog naroda.

Mandoseljski portal su vrata iznad kojih se uvijek vijori hrvatski barjak sveti znak putnicima namjernicima i podsjećanje svima da je porta otvorena i da je selo ono što je oduvijek bilo.

Mandoseljska porta – portal su i nakon deset godina postojanja u procesu izgradnje, nadogradnje, zaleta, nade i vjere da je moguće i kroz mala vrata ući u veliki lijepi i pozitivom obasjani svijet u kojem ima mjesta za sve one koji su ovamo navratili nošeni potrebom za druženjem sjedenjem, raspravom ili pukim udisanjem pozitivnog duha.

Mandoseljsku portu su njezini graditelji započeli graditi kao ulazno izlazna vrata našeg duvanjskog sela. Prve kamene su stavili entuzijasti, a ostale su dodavali svi koji su željeli. No, nije porta građena bez nadzora, zbrda zdola. Ona je, kao i svaka druga vrata, uvijek malo dotjerivana, nadograđivana, bojana i o njoj se skrbilo u satima izvan radnog vremena i u vremenima u kojima se sati ne broje.

Danas, deset godina nakon prvog slovo-kamena, mandoseljski portal je porta ispred koje se sastaju ne samo Mandoseljani, porta ispred koje se sjedi i priča, razgledavaju se slike i smišljaju se osobne i nacionalne budućnosti.

Danas, deset godina nakon prvog slovo-kamena, mandoseljski portal je jedna velika knjižnica mnogih slova, misli, sjećanja, podsticanja, inspiracija i onoga bez čega ni portal ne bi bio ono što jeste: neizvrnute priče o nama, o duvanjskom kraju, o hrvatskim običajima, tradiciji, povijesti i onima bez kojih ovakvog portala ne bi ni bilo: o hrvatskim braniteljima.

Oni na ovim vratima imaju svoje posebno mjesto. Mandoseljski portal je jedan od malobrojnih koji se  iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, svojom stalnom rubrikom „Navik on živi ki zgine pošteno“ sjeća hrvatskih palih vitezova, bez kojih ne bi bilo ni slobode ni ovakvoga portala.

Ja bih u ovom prigodnom tekstu poremetio Frana Krste Frankopana rieči i završio ovaj tekst o ulazno-izlaznoj porti izvrnutim citatom: „Navik živi onaj ko širi pošteno“, a mandoseljski portal već deset godina širi ono što je pošteno.

Vinko Vukadin