TELEVIZOR U BOJI

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

U vrijeme interneta i neprestanog bombardiranja slikama mačaka po balkonima, ljubavnica u donjem rublju i ratova po zapećcima naše proždrljive civilizacije, maštati o televizoru u boji isto je kao sanjati o konjskoj zaprezi dok letiš u superbrzom avionu promatrajući  svijet iz visine.

Kad te uhvate snovi sva čuda tehnike postaju međutim nebitna, jer se pretvaraš u dijete željno igre, zabave i ljubavi.

I crtanih filmova u sedam i petnaest, prije večere i prije nego odrasli počnu gledati vijesti.

Crtane filmove upoznao sam u kući pokojnog strica Stipe.

On je u našem komšiluku prvi nabavio televizor, a u selu su prednjačili, također odavno pokojni, Paško u Ivićima i Šćeta u Džankušićima, no tamo se, kad bih se zaputio na drugi kraj Mandina Sela, nisu gledali crtani nego utakmice.

Čim je Stipe donio crno-bijeli televizor iz Njemačke, dijagonale punih dvadesetpet centimetara, njegova žena Baćkuša postavila ga je na zeleni kredenac, u čijem pravcu smo Ante –  njihov sin i moj stričević – i ja svake večeri u sedam i petnaest nepomično buljili.

Ante je svaku reklamu znao napamet, od Faksa za pranje rublja, do uzdaha sisatih ljepotica koje izranjajući iz mora žudno piju Naru, da bi potom pozornica s vrha kredenca pripala profesoru Baltazaru.

Kad bi bradati pametnjaković počeo šetati i razmišljati o rješenju zavrzlame, ne bi se čuo ni dašak u Baćkušinoj kujini.

Čak bi i muha na mom obrazu utihnula.

U to vrijeme Šimun Rezin donio je svojoj Markuši i djeci veliki televizor, u boji, a nama je stric Mice poklonio crno-bijeli Blaupunkt, pa smo Ante i ja otada naizmjenično pratili crtane epizode u njihovoj ili u našoj kući.

U Zdravka Rezina je međutim bilo puno ljepše kad bi nedjeljom ujutro Bogdan Norčič obarao svjetske rekorde na Planici, a potom pčelica Maja,  okićena žuto-crnim linijama,  počela zujati letajući  od jednoga do drugoga cvijeta.  

Ili sam opet sve pomiješao?

Možda je Maja ipak bila crno-bijela, i tek kasnije se ofarbala?  Tko će ženama u kraj stati!

Nije bitno.

Možete mi međutim vjerovati da je cijeli svijet u Šimunovoj kući nakon nabavke televizora u boji postao šaren.

Odjednom je profesor Baltazar na Baćkušinu kredencu problijedio.

Možda se je ljutio na Antu i mene jer ga nismo više nepomično pratili, zamjerajući mu što nije obojen i znajući smo da postoji bolji i ljepši televizor, na kuhinjskom stolu u Reza.

Stipe je doduše kasnije i sam donio uređaj u boji, Mijin crno-bijeli nije imao mane i ostao je u pogonu čak i nakon preseljavanja na Podvornicu jer Ljubica i Tomislav nisu zanovijetali.

Ali ja sam sanjao boje.  I plašio se grmljavine.

Kad bi ljetno nevrijeme navratilo ispod murve, tresli bi se prozori i gasili svi električni uređaji, pa i televizor, a ja se ne bih usudio ni nosom proviriti vani.

Osim ako bih morao na pišanje.

Jednom je grmljavina bila jaka, moj mjehur prepun, a televizor ugašen, pa sam istrčao iz Stipine kuće i zaputio se u avanturu dugačku punih pet-šest metara, do našega praga.

Planirao sam usput sve ispazniti i slagati materi da sam pokisao i po kosi, i po gaćama, ali sam ugledao Marinka dok je dolazeći iz Mijine kuće utrčavao u naš ganjak, i odjednom sam postao hrabar, znajući da mi mlađi brat neće povjerovati.

Otrčao sam do prolaza između naše i Gabrušine kuće, skupio zube, otvorio šlic i pokisao do kože.

Na pragu sam se stresao od straha, jer je negdje u gredi udario grom, tresnulo je onako kako to samo u Duvnu zna biti, ali sam živ i zdrav uspio dotrčati do kujine.

Mater mi je dala suhu odjeću i smjestila me na kauč, zašuškala sa svih strana, te sam se opustio slušajući grmljavinu i osjećajući se sigurno.

Zamislio sam da je od udara groma nastao opći metež, sve se pomiješalo i naš crno-bijeli Blaupunkt odjednom postao televizor u boji.

Nisam sanjao, bio sam polubudan.

Nakon stišavanja nevremena probao sam upaliti televizor, ali on se nije javljao. Samo nekoliko crtica na ekranu, popraćenih kvrckanjem nekog pregorenog dijela, kazali su mi da je zauvijek  gotov. Ni Vinko Paškin nije ga uspio popraviti.

A tko zna što je stvarno bilo?

I dan-danas ponekad pomislim da je te večeri naš televizor uistinu pošarenio, no to je bilo previše za njega.

Ako ne vjerujete meni, nemojte pitati Marinka, on pojma nema.

Blago Vukadin