Poštovani uzvanici, dragi susjedi Dilaveri,
Drago mi je i počašćen sam da ste me danas pozvali na ovu svečanost kao susjeda i kao predsjednika vlade Hercegbosanske županije.
Kad ste prije nekoliko godina počeli s projektom izgradnje džamije bilo je to hrabro i veliko djelo povjerenja u Svevišnjega da će Vam i On dati snage da uspijete do kraja. I uspjeli ste. Na to možete biti ponosni, ali prije svega zahvalni Bogu koji je preko raznih ljudi pomogao da Vi danas s ponosom možete Njemu iskazivati svoju vjernost u našem selu.
Naše Mandino Selo je ponosno zajedno s Vama jer ono je mjesto u kojem živimo, ne jedni pored drugih nego jedni s drugima. U vremenu u kojem bi nekom strancu moglo izgledati da kod nas vlada samo mržnja i prijezir pokazujemo da je to iskrivljena slika Bosne i Hercegovine. Postoje dakle zajednice u kojima je različitost bogatstvo,a ne povod za neprijateljstva. Mnogi ljudi danas nažalost ne žive i ne pokušavaju živjeti u miru, oni radije žive u nekoj vrsti straha, oni se ne usuđuju vjerovati nikome, oni radije vjeruju u zlo nego u ljubav, providnost i pravdu.
Zašto je to tako?
Kao vjernik bih rekao da je to među ostalim i zato što se prerijetko čuje glas iskrenih vjernika, bili oni muslimani, katolici ili pravoslavci. Kao da su vjernici prestali biti vjernici, a postali priučeni političari kojima je vjera privjesak i podloga za sijanje netrepeljivosti.
Ponekada to doživim kad se raspravlja o pomoći za neke vjerske objekte. Pa onda čuješ nekog navodnog vjernika koji njima, onima druge vjere ne bi dao ni jedne marke za njihovu bilo crkvu ili džamiju, ali kad im se odobri pomoć iz proračuna onda bi takvi navodni vjernici to najradije objesili na svugdje da se vidi kako su oni velikodušni pa eto i onima drugima daju novce.
To nije dostojno vjernika, to je promišljanje čovjeka kojemu je vjera samo ukras, ovisno prema dnevno-političkoj potrebi. Upravo zato sam ponosan da smo u našem selu međusobno pomagali izgradnju sva tri vjerska objekta, svatko koliko je mogao. To je ono što je po meni dobar temelj i dobar primjer kako se može i mora živjeti u raznolikom društvu kao što je naše.
U zadnje tri godine su se u našem selu izgradile i posvetile tri bogomolje, pravoslavna crkva, katolička kapelica i sada muslimanska džamija.
Ipak ne želim uljepšavati sliku svakodnevnog političkog nadmudrivanja, problema i opasnosti u kojima mi u Bosni i Hercegovini živimo. Bio bih naivan i neodgovoran kad bih zatvorio oči pred problemima koji su naša realnost, no dopustite mi da ovdje danas pred vama kao vjernicima kao političar i vjernik, kao katolik i Hrvat vama muslimanima-Bošnjacima kažem da sam ponosan da Vi danas ovdje u selu, koje je većinski katoličko i hrvatsko posvećujete džamiju.
Dopustite mi da u ime svih naših suseljana budem ponosan na činjenicu da ste sudjelovali u financiranju katoličke kapelice, a mi u izgradnji džamije.
To je ljudska i vjernička dimenzija, ali dopustite mi da kažem i pokoju političku riječ, jer sam i predsjednik Vlade Hercegbosanske županije.
Bosna i Hercegovina je država tri konstitutivna naroda, država koja još uvijek traži svoje mjesto pod mirnim nebeskim krovom, država u kojoj smo susjedi, prijatelji, ali nažalost možemo postati i neprijatelji, što je pokazala i nedavna povijest.
No, da su linije neprijateljstva slomljive prijateljstvom pokazuju i sljedeće činjenice. Sjećamo se Hadže Dilavera, koji je stradao u odori HVO-a, a ja se ovdje rado prisjećam jednog od najboljih prijatelja moga strica, Omera Dilavera, koji je u našoj kući bio uvijek rado viđeni prijatelj. Nisu to jedini dobri i lijepi primjeri na koje možemo biti ponosni.
To je ona ljepša strana naše zajedničke priče. Nažalost, nije ni Tomislavgrad bio pošteđen ispada i siledžijstva.
Nasuprot prijateljstvu postoji dakle i crv mržnje, prokletstvo isključivosti na koje nitko kao kolektiv nije imun, ali mi kao vjernici moramo uvijek braniti istinu i pravdu, boriti se protiv nepravde, pogotovu tamo gdje je jedna grupa u manjini.
To mi je politički kredo.
To je politika koja se pokazuje izrazito učinkovitom jer svi naši ministri, bez obzira kojem narodu pripadali, podupiru zajdničko dobro svih naših stanovnika.
Upravo to je model po kojem mislim da može i da bi morala funkcionirati i država Bosna i Hercegovina.
Iskreno vjerujem u budućnost našeg zajedničkog života i nadam se da će duh našeg sela potaknuti i druge da počnu razmišljati kako drugome omogućiti da bude sretan, a ne činiti sve da bude nesretan. Vezani smo jedni na druge i konačno moramo shvatiti da jači mora pomagati slabijem ako i on želi prijeći trnoviti put koji vodi prema sreći i slobodi.
Put je dakle jednostavan, ali nije lagan. Da bismo ga savladali moramo se međusobno pomagati, a ja bih ovdje citirao Bibliju u kojoj piše:
„Sve što učiniste najmanjem od moje braće učiniste meni”.
Pozivam vas da zajedno počnemo gledati jedni na druge kao na djecu Svevišnjega i da se konačno počnemo truditi oko onoga što nam je zajedničko.
Dragi moji susjedi, dragi Dilaveri. Bili ste hrabri i odvažni. Vjera Vam je dala snage da danas doživite ono što su mnogi Vaši sanjali. No, ovo nije kraj Vašeg projekta, ovo je tek početak.
U ime Vlade Hercegbosanske županije i osobno želim Vam da ovo mjesto bude mjesto iskrene molitve i zahvalnosti Svevišnjem, te postane još jedna svijeća nade u mraku koji nas ponekada okružuje.