Često u tuđini razmišljam o tebi,
djetinjstvo me zove razigrano,
zamiriše proljeće i ljeto.
Vika i skaka odzvanja kaldrmom prašnjavom i
smijeh bezrazložan, dječji.
Majčin kruh vidim na drvima, vruć se puši,
mami krajcem brašnjavim.
Gledam dida na čatrnji staroj, kapa mu se nakrivila,
pospan drijema, a lula mu dimi, čadi sijedi brk.
Ćaća priče pripovida, prošlost ulazi u kuću, beg i aga turski;
a pradid ko stijena na drvenom panju čakšire ušiva,
ispod oka promatra došljake.
Greda okomita, kamenita,
drača oštra, neprohodna.
I Orlokuk, siv, taman, vazda u oblaku,
u sjeni vlastite strmine.
Zove Vran šumovit, tajnovit;
‘ajduke gorostasne, vile i vukove u priči sakriva.
Tušnica gromada gola, more zaklanja,
vjetrove kovitla studene; kažu na njoj Bura odmara.
Zove polje duvanjsko, nepregledno, ravno;
njiva uzorana i međa vijugava.
Vjetar sjeverac i maslačak zaigran na njemu… zove.
Zove uspomena, uspomena požutjela blijeda.
Sjedim evo, ispod Grede,
pred kamenom kućom moga dida;
Stranac!
Tek uspomene, požutjele, blijede…
Stipan Perković – Pipa
2010.