Čovjek je kao stablo,
čini mi se ponekad.
Dok raste, stremi u visinu,
kad naraste dobiva obim,
brojeći godine, godove i frži…
Dok je mlado korijen mu je na površini,
a stablo vitko i snažno;
ko Duvnjak, onaj iz starine, dosadašnji,
povija se gore – dolje, lijevo – desno,
čas se svine do zemlje, čas poskoči u nebo…, s vjetrom zaplesan.
Kad ostari, pruži korijen duboko u zemlju,
pa prkosi i buri i jugu, i mrazu i kiši…
I što je zemlja suša, stablo je otpornije i tvrđe;
što zemlja manje daje, stablo je dugovječnije…
Što ću ti, onda, ostaviti u naslijeđe
već tvrdu hrvatsku riječ i
suhu hrvatsku zemlju?
I čemu ćeš se, onda, nadati, osim suši,
osim buri, osim kamenu i gredi?
I duši koja jugo ćuti,
duši koja kišu sanja…
Stipan Perković – Pipa