Što tražiš od mene, umrli čovječe ?
Zašto me budiš iz sna duboka?
Noći mi ispunjaš jezom, dane mislima sumornim.
Mrtav si, znam, odavno!
Je li smrt kraj?
Ako jest, odakle ti u meni, živ ako stvarnost?
I što može učiniti živ mrtvomu, pa me budiš, pa me zoveš
i strašiš stvarnošću nestvarnom…
Dolaziš u moje snove uplašen, kao u strahu nekom;
zar se smrt nečega boji ?
Ako se boji – osjeća,
ako osjeća – živi,
ako živi, osjeća i boji se – onda je prividna;
mrtva je tek ljudskom oku!
Jesi li ti živ ili samo živiš u meni,
ili možda oba (ti mrtav, ja živ)
živimo u stvarnosti koju ne možemo dokučiti?
Zašto me budiš iz sna, čovječe umrli i
što mogu, ja živ, učiniti tebi mrtvomu, osim moliti?
Moliti da se sretnemo u Bogu
kojega ne razumijemo,
a oba u njemu živimo!
Stipan Perković – Pipa