Život u neprekidnoj smjeni,
u krugu i vrtnji pitanja i odgovora.
Neprestana potraga za uzvišenim, za nedostižnim.
Život, kao osvrt i sjećanje, kao vlastita spoznaja!
Rat je!
U oluji stojim!
Smrt me okružuje i vreba!
Rat me melje, cijedi, drma,
radi od mene što ga volja!
Strah me, bojim se, al’ dobro je,
to me čini čovjekom, a i živ sam, tješim se!
Smrt dođe nenadano, brzo…,
pokosi me k’o u trenu, u sekundi, u treptaju…,
bez pozdrava i bez riječi, samo dah sam ispustio,
samo pogled bespomoćan ugasi se zadnji!
Mrtav, nepomičan, ležim hladan.
Okupila se svita, nepoznata, nepozvana:
oficiri, politikanti,
drže govor nad sandukom, nad rakom crnom!
Riječi mi u usta stavljaju koje nikad izustio ne bi’!
Mati je barjak dobila!
Uplakana lica mole se i jecaju.
Ruže, crvene, bijele – padaju muklo, mrtve;
sa mnom na sanduku leže!
Zemlja crnica, smrznuta, prokida sanduk i
dušu moju prokida;
mladost moju ukapaju, zakapaju zemljom tvrdom.
Bezdušno, bešćutno me staviše u raku,
sa suzom u oku.
Stipan Perković – Pipa
2010.