Neki dan, dok sam besciljno bauljao gradom,
nakon jutarnje kave i nekoliko ljutih travarica,
koje su trebale ugasiti žgaravicu u želucu ili zadovoljiti naviku,
možda smiriti uzrujale misli,
razbistriti ili pomutiti nabujale slike što naviru,
čini se bez razloga.
Ovo nezadovoljstvo što buja u meni i duši me,
ostavlja bez daha, nasred ulice, u parku, u stanu…
I kao da ću potonuti u moru nepregleda, u jazu nesklada…,
u bolu kojega dopuštaju moje slabosti.
I kao da ću potonuti u slikama prošlosti koje se naslađuju
dok me proždiru virovi beznađa,
povlačeći me uskovitlani u nepoznate dubine,
iz kojih, tek misli promole,
pa i njih ponese nemir,
ponese ih košmar što me spopao.
Da mi je, samo, udahnuti duboko,
duboko da razbistrim misli.
Da mi je udahnuti svježinu duvanjskoga jutra,
da me vrati u djetinjstvo…,
makar opet…, sve počelo od početka!
Stipan Perković – Pipa
2015.