Duboko u meni, u ponoru,
u bezdanu moje duše,
skriveno od pogleda, nečujno ušima,
zove me glas, dozivaju glasovi:
Dođi, dođi,
i mi smo dio tebe!
I hodam po ponorima Sebe,
po hodnicima izranjene savjesti.
Gledam svoje strahove – živi,
kao osobe, kao ljudi uplašeni;
iz pećina mračnih izviruju,
moje oči gledaju molećivo,
pružaju ruke,
u nadi da dohvate moje skute,
u nadi da će izići
na svjetlo života!
Stipan Perković – Pipa
2015.