Stara kućo tužnoga oblika,
bila si nam ponos i dika.
Sazidana od kamena, siva,
ispod grede gdje počinje njiva.
Obitelji mnoge odgojila,
nekad i ti nova kuća bila.
Vremenom se sve brzo promijeni,
ostadoše još naši korijeni.
Gledamo je s vremena na vrijeme,
imala je ona teško breme.
Ružno vrijeme jedva podnosila,
da bi ista uvijek nama bila.
Temelji je drže još nekako,
zidovi joj pucaju lako.
Vrata njena još se i vide,
prozori se mali od nas stide.
Nostalgiju vraća svima nama,
srce puca, gledam je danima.
Ne mogu joj gledajuć pomoći,
takva stara kod Boga će doći.
Hvala kućo jer si nas gojila,
u srcima našim uvijek bila.
Hladna, prazna, u vječnost ćeš doći,
kraj tebe ću uvijek željno proći.
Tekst: Jozo Majić: Zabranjena šutnja, 2014.