SRPSKE SNAHE I ZETOVI

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Piše: Ante Matić – Borčanac

Priča mi nedavno, onako uz kavu, prijatelj ugledni i poznati hrvatski pisac, da je svojedobno, čuo na svoje uši kako Dušan Dragosavac pita na nekom sastanku sekretara komiteta jedne dalmatinske općine: Kako ide s mješanim brakovima?

Ovaj mu odgovara: Dobro, jako dobro.

Dušan hrabri sekretara: Bravo. Samo tako nastavite. Djeca iz mješanih brakova sigurnost su Jugoslavije, naše revolucije i partije.

Dakle, to je bila politika da što više Srba oženi Hrvatice i da što više Srpkinja udaju se za Hrvate. Ne radi se tu o običnim ljudima, nego o bitnim i važnim osobama i jedne i druge strane.  Tako su srpski zetovi nagrađivani raznim položajima u partiji, u vlasti, u diplomaciji, u vojsci, u policiji, u školama, u medijima, u sportskim društvima i kulturnim ustanovama.

Srpski zetovi bili su generali, sekretari, udbaši, kosovci, direktori, urednici, treneri, ambasadori, konzuli, primarijusi, profesori, komandiri milicije, šumari…

Kao primjer navest ću nekoliko slučajeva. Jedan moj rodijak oženio je Milicu i postao primarijus u sarajevskoj bolnici. Kad je počeo rat, Milica je sa kćerkom  zbrisala u Beograd i moj rodijak doktor, specijalist i primarijus ostao je sam. Brak se raspao i on se ponovo oženio, ali opet rišćanku, pa mu je u šali stričević rekao.  Kad si mijenjao pič…što nisi i naciju!

Znao je doktor da će opet kao srpski zete dobit položaj u bolnici. I dobio ga je. Postao je direktor, odnosno ravnatelj bolnice. Vala mašala!

Drugi slučaj. Moja rodica udala se za jednog jedinog Crnogorca, koji je  došao sovjedobno radit u Duvno. Čovjek nije imao posla, pa došao iz Beograda, da prostite, u duvanjsku vukojebinu! Poslali ga drugovi po zadatkuj. Došo čovjek  po zadatku u ustaško Duvno! Bio uje gemetar. Fantastično, da se vlasi ne dosjete. Čovjeke ide pol swelima, razmira kad se ljudi spore oko zemlje, pa sima zemlju i ljude. Sve snima i šalje u Beograd. Oženi je „šuičkinju Maru“, posuđujem izraz iz narodne pjesme. Taj naš zet bio je po zanimanju geometar. Po prirodi tog posla išao na teren, po selima, razmirao zemlju, sudjelovao u sporovima ljudi oko zemlje i imao savršen pregled što se događa u selima, kako dišu i, naravno, znao što se događa i duvanjskoj čaršiji, jer tamo naš zet stanuje, naravno, u datom stanu od općine Duvna. I našemu zetu dobro, živi ko bubreg u loju, u bosanskom vilajetu, „ustaškom kraju“ Duvnu, odnedavno Tomislavgradu. Kad je pukla puška i počeo rat, zet zbriše u Crnu Goru s obitelji, ženom i dvoje djece.

Treći slučaj. Moj prijatelj profesor i direktor gimnazije u jednom bosanskom gradu, oženio je jednu od 10 učiteljica – nastavnica, koje su svojedobno (1972), došle iz Srbije u bosanska i hercegovačka mjesta gdje je bilo većinsko hrvatsko stanovništvo. Od tih deset učiteljica nastavnica, osam njih se udale za Hrvate, dvije za muslimane. Zanimljivo i dirljivo, da se nijedna od tih učiteljica nije udala za rišćanina, odnosno Srbina, ili Crnogorca.

Četvrti slučaj. Dok sam studirao u Beogradu, (samo smo se tamo mogli upisati i  na fakultete i nigdje drugdje zbog vjerskih škola koje smo završili), jedan moj poznanik i zemljak jednog mi dana kaže: Hoćeš li mi bit kum?. Misleći da ćemo, čim završimo faks, zbrisat u svoje krajeve, rekao sam da hoću. Na kraj mi pameti da će sinjski vitez Vrano ženit svetosavku. Nije prošlo ni mjesec dana, dođe u moj stančić moj zemljak s nekom glotnom curom i kaže, da su svatovi tada i tada. Morao sam održati riječ i biti mu vjenčani kum. Govorio sam mu na lijep način da to ne čini, jer u braku ima raznih problema, pa kad, nakon tih raznih problema i dilema iskrsne nacionalni ili vjerski problem, onda tom braku nema spasa. Ubrzo, poslije svatova, oni svoga zeta zaposle u Komitetu jedne beogradske općine. A zaposlili su ga kao studenta. Bio je to stalni posao. Kad smo diplomirali, ja otišao među svoje i u svoje, kum ostao tamo. Čovjeku dobro, dobra plaća, dobio stan, kud ćeš bolje za mlada čovjeka, sklona karijerizmu i lagodnu životu. Radi se kumu sin, ide vrijeme kum napredaju u partiji i kad je buknuo rat, kum zbriše u svoju Domaju, a kuma ostane u svojoj Otažbini, naravno sa sinom. Brak se raspao kao kula od karata. Zaboravio sam spomenuti bitan detalj, brat moje kume bio je sekretar Komiteta u općini gdje se moj kumašin zaposlio, kao student, za stalno. Vala mašala!

Drastičan i čudesan primjer dogodio se u jednom selu kongorske župe. Uda se rišćanka za katolika i izrodi sedmero djece. Išla je redovito nedjeljom i blagdanima u katoličku crkvu. Svi su bili uvjereni da je prešla iz pravoslavne vjere u rimokatoličku, da je postala katolkinja i Hrvatica. Kad j umirala, na samrti, tražila je pravoslavnog svećenika umjesto fratra, što je silno iznenadilo njezine sinove i kćeri, a starog  Juru doslovno zgrozili i ozlojadilo do te mjere da je nije htio pratit do groba.

Kako vidite iz ovih primjera i slučajeva ženidbe, u većini slučajeva ne radi se o nekim zanatlijama, majstorima, seljacima, zemljoradnicima, radnicima, nego o intelektualcima različitih znanja i zanimanja, radi se prije svega o političarima i ljudimana vlasti i privlasti. Moj kum je završio teloške studije, pa kako mu Bog nije dao zvanje, napustio je samostan i završio filozofiju i i sociologiju u rekordnom roku. Krenemo li dalje, malo gore, u visoku politiku i vlast. Pokažite mi iole važnije hrvatske političare birfaktile, koji nisu srpski zetovi, ili srpske snahe. Branko Mikulić drmao je Bosnom i Hercegovinom, jer je bio njihov zet, Franjo Herljević bio na čelu udbaša, Ivan Gošnjak na čelu kosovaca… Njihovi zetovi bili su, između ostalih, Blažević, Bakarić, Tripalo, Andrić, Krleža, Šuvar, Mesić, Josipović… Sad je na cijeni oženiti bulu ili biti nečija hanuma…

Milka Planic bila je srpska snaha i još neke poznate i utjecajne Hrvatice. Trenutno je zoran primjer Komšić. Da nije zet čiji je, ne bi bio na tom mjestu na kojem je zasjeo. Za njega na glasuju Hrvati, nego oni njegove žene. Mogao bih do unedogled nabrajat hrvatske političare, oficire jugoslavenske vojske, sekretare Komiteta, direktore velikih firmi, škola i fakulteta, ministre, ambasadore,konzule, koji su bili srpski zetovi ili srpske snahe. Dirljiv je primjer, da je i lukavi i podmukli svetosavac Pupovac bio hrvatski zet. Više nije. Hrvatski zet bio je i Stane Dolanc i još neke komunističke glavešine. Njihov zet bio je i Tito. Neki poznati hrvatski pisci, slikari, glumci bili su njihovi zetovi. U većini slučajeva bili su predsjednici Društva književnika Hrvatske ili predsjednici drugih udruga, kao što je likovna ili filmska udruga. Dakle, bila je to lukava  srpska politika, da što više Hrvata ožene njihove ženske i da što više Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ožene Srpkinje. U novije vrijeme na cijeni su Bošnjakinje. I jagma je za njima. Jednu je uspio ujagmit i Komšić i preko nje vinuti se u političke visine. Vala mašala!

Na kraju, kad sam svojedobno počeo radit u najtiražniji hrvatskih dnevni list 1989. godine, zaprepastio sam se koliko je urednika bilo njihovi zetovi. Nikad moj imenjak Ante F. ne bi bio urednik da nije njihov zet, niti bi Faruk P. bio kordinator svih izdanja najtiražnijeg hrvatskog dnevnog lista da mu žena nije bila svetosavka Dušanka. Tako je bilo u većini redakcija u elektornskim i  novinskim medijima. Bilo je unosno i  korisno, praktično i sigurno biti srpski zet ili srpska snaha. U neka davna i nedavna vremena ženili su se prinčevi iprinceze, kraljevi i krfaljevne eda bi se dvakraljstva spojila u jedno, ili da bi manjekraljevstgvo imalo zaštitu od moćnijega. Najdrastičniji inajtragičniji slučaj iz hrvatske povijesti je žendiba Dmitra Zvonimira s Jelenom Mađaricom, pa kad je on umro ne ostaviši nikoga od svoje loze muškog roda, Koloman sin brata njegove žene, na račun tetke, prigrabi u miraz, ni manje ni više nego zemlju Hrvata, pa su tako Mađari vladali hrvatskom zemljom dobrih devet vjekova,a Austrijanci pet vjekova, Talijani Dalmacijom tisuću godina…

Znam da će me, poslije ovog moga zapisa o srpskih snahama i srpskim zetovima, srboljupci, srebroljupci, posrbice, lijevi bastardi proglasit nekakvim mrziteljem, širiteljem govora mržnje, brojačem nekakvih krvnih zrnaca. Kad kažem i ne lažem, kad istinu kažem o miješanim brakovima,  hrvatski komunisti, djeca i unuci hrvatskih partizana, djeca ovisnika o svetosavcima kao o nekoj drogi, proglase vas mrziteljem, pa kažu kako brojite krvna zrnca i kako širite nekakav govor mržnje.  Zar je govor mržnje ako kažem i ne lažem, da je istina ovo što pišem, da je srpska manjina u Hrvatskoj bile uvijek privilegirana, pa je i sada preko hrvatskog zeta Pupavca isto onako kako su u bivšoj državi oni bili privilegiranii preko srpskih snaha i zetova na visokim partijskim i državnim položajima; za razliku od njih ostale manjine u Hrvatskoj ne igraju nikakvu ulogu u našemu društvu. Oni su u kutu i nikom na putu. Pogledajte urednike  i voditelje u novinama, na radiju i državnoj televiziji. Da se Vlasi ne dosjete, državnu televiziju su nazvali, javna televizija. Zaboga miloga, pa svaka je televizija javna i sve je javno osim tajnih službi i masonerije. Slično je i u BiH. Tko to kaže, tko to laže, da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi. Dabogda tako bili ugroženi Hrvati u Srbiji.

Poznato je  da su u neka davna i nedavna vremena miješale se krvi i rodovi kraljeva i kraljevna, prinčeva i princeza, ženili se i udavali eda bi preko miješanih brakova, povećali i učvrstili carstva i kraljevstva, vladali lakše i imali što više podanika i konjanika. Bilo je to tada takva politika, koja nije važina za staleže i  obične ljude, pa su kod miješani brakovi bili prava rijetkost.

Naši susjedi Srbi su od 1918. godine do 1991. godine vladali Hrvatskom preko svojih snaha i zetova. Ne smijemo smetnuti s uma, da većina tih udavača nosi nešto u miraz i da ženik dobiva miraz, naravno po staroj navadi i zavadi, po političkom običaju kako je to dobio Koloman 1102 . godine, a onaj austrijski princ isto tako, pa su „sretno“ i uspješno vladali s zapadne strane antemuralem cristianitatem sve do naših dana. Kako stoje stvari sada i danas.

Od kada su na vlasti hrvatski komunisti, u vlast, u ministarstvima, u diplomaciju, u medije, natrpali su svoje privatne Srbe. Ne mogu hrvatski komunisti bez njih. Djeca i unuci hrvatskih partizana i komunista ne mogu bez njih. Poput svojih djedova i očeva, oni su ovisnici o Srbima kao o nekoj drogi. Pa pogledajte što su radili Mesić i Josipović dok su bili na čelu države, tko su im bili savjetnici, pa mrsoguza Pusićka, pa taj suludi Milanović, pa taj Titov skojevac Radman i njegova hrvatska i svetosavska crvena bratija na televiziji…ostalo dopunite sami. Ja ovdje završavam ovaj zapis o srpskoj politici u Hrvatskoj. Dodajem na kraju, kao naknadnu pamet, onu narodnu, koja kaže da si odanle odakle ti je i žena! Velika je razlika oženiti se i priženiti se, udati se i izdati se…