Alojzije Stepinacje istinski prorok Božji. Kad čujemo riječ prorok, odmah pomislimo na čudesni dar proricanja budućnosti. Može to biti, ali nije bitno.
Tekst: fra Petar Ljubičić
Prorok je glas Božji u povijesti, savjest naroda… On sluša i otkriva Božju nazočnost u svijetu, zna čitati “znakove vremena”, izriče sud svemu onome što se opire milosti i poruci Božjoj. Hrani se Božjom riječju. Snagu crpi iz vjere i njegovo postojanje i življenje je Bog. To je jedina stvarnost koja ostaje.
Posljednji prorok i najveći, Ivan Krstitelj, otkriva svršetak i smisao svega proroštva i proročke nazočnosti u Božjemu narodu, a to je: objaviti i posvjedočiti Isusa Krista i njegovo evanđelje, njegovu pobjedu nad grijehom, zlom i sotonom.
Svaki je vjernik na krštenju postao dijete Božje i postao dionik trostruke službe: svećeničke, kraljevske i proročke.
Bog poziva i ispunjava posebnom karizmom proroštva izabrane pojedince. Jedan od njih bio je i Sluga Božji Alojzije Stepinac.
On je jedan od najpoznatijih i u povijesti najistaknutijih Hrvata. On je mučenik vjere i savjesti našega stoljeća.
Poput Evanđelista Ivana možemo ocrtati život sluge Božjega: “Pojavi se čovjek, poslan od Boga, kojemu bi ime Alojzije. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo – Isusa Krista, da svi povjeruju po njemu…”
Sluga Božji, prožet Duhom Božjim bio je stalno u dijalogu s Bogom. Živio je od njegove riječi, postao izvršiteljem njegove volje. Sve je gledao očima vjere, sve mu je znak, sve mu govori o Božjem djelovanju u povijesti i u svijetu.
Bio je glasnik Božje pravednosti i Božje volje, ali i glasnik Božje ljubavi i vjernosti prema čovjeku i narodu kojemu pripada.
Ono po čemu je Alojzije velik jest ovo: prepoznao je zov Božji i potpuno se prepustio Bogu, stavio se na raspolaganje njegovim planovima i bio potpuno vjeran njemu iako su vremena bila mučna, teška i apokaliptična. On je bio veliki i istinski rodoljub zato je ostao uz svoj narod da pati zajedno s njim.
Njegovo pastirsko geslo “U tebe se, Gospodine, pouzdajem!” jasno nam kaže odakle crpi snagu i pomoć u teškim trenucima života.
Kardinal Stepinac je proročkim duhom i odvažnošću isticao svu zahtjevnost Božjih zapovijedi i evanđeoskoga nauka, neustrašivo korio (kritizirao) vlastodršce koji Božje zakone krše svojim nasiljem i ideologijama, branio Istinu i pravdu, Božju istinu i Božju Pravednost spreman uvijek za to položiti svoj život.
Ništa se nije bojao. On je oštro i otvoreno proročki prozivao krivce da se zamisle nad svojim nedjelima.
Jedan vojni njemački predstavnik u Zagrebu rekao je: “Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, s propovijedaonice živ ne bi sišao!’
Otvoreno govori protiv zabluda komunizma, materijalizma, masonerije, nacizma i šiba sve poroke: psovku, kletvu, pobačaj…
“Komunizam je utjelovljena laž… Komunizam je “negacija svake istine i pravde, dovodi “do narodnoga samoubojstva”.
“Komunizam i sloboda, to su dvije stvari koje se među sobom isključuju”. Zato je prorekao da će komunizma nestati. I mi smo toga svjedoci.
Bezboštvo ne može opstati ono je osuđeno na propast.
Neumorno upozorava kako se čovječanstvo nalazi u teškom stanju zato što se udaljilo od Boga, što krši Božje zapovijedi…
Uvijek je zvao svoj narod i sve ostale da se obrate i ponizno priznaju Bogu svoje prijestupe…
Na blagdan Svih Svetih žalosne god. 1945. dok u domovini vlada komunistička strahovlada, nekoliko minuta prije pontifikalne mise u katedrali, tražili su Stepinca jedan pukovnik i jedan komesar i izrazili želju da s njim razgovaraju nasamo.
Odmah su počeli: “Govori se u gradu da ćete danas govoriti protiv vlade. Čuvajte se! Narod će vas napasti!”
– “Koji je to narod!” – upitao ih je nadbiskup .
– “To je naša stvar!” – odgovorili su mu.
“Kazat ću vam” – nastavio je Stepinac – ” da je 99 posto naroda s Katoličkom Crkvom. U svakom slučaju možete činiti što hoćete. Umiremo samo jedanput. Ja neću biti ni prvi ni posljednji koji prelazi u vječnost. Nikada neću prestati propovijedati istinu: možete slušati sve što ću govoriti. Sada nemam više vremena. Moram ići jer vjernici čekaju u katedrali!”
Sluga Božji je govorio o blaženstvu: “Blaženi koji su čista srca, jer će Boga gledati!” I na kraju propovijedi kaže: “Obavijestiti ću vas, draga braćo i sestre, da su dva partizana došla k meni, da me ušutkaju prijetnjama, ali ja se ne bojim nikoga osim Boga. Moja politika je bila uvijek i bit će ista: spašavati duše!”
Jednom zgodom reče: “Neka se prelije more na nas, neka se sruše bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u Tebe Gospode, i u pobjedu Tvojih načela ostaje nepokolebiva, jer će sve proći, ali Ti ostaješ!”
Stepinac je bio propovjednik ljubavi, koja je jača od mržnje i koja uvijek pobjeđuje.
Stepinac je naviještao neizmjernu ljubav Božju prema ljudima. Bog nas je toliko ljubio da nas je pohodio. Postao je našim bratom…
Bog dakle, ne samo da “zna” što znači biti čovjek nego on je to sam iskusio. On je to proživio i osjetio “na svojim leđima…”
To znači da Bogu ne trebamo puno i dugo tumačiti kako nam je ponekad teško, kako je mučno biti slab i kako nam nikako ne ide.
On je to iskusio, on to može razumijeti i može nam pomoći.
To znači da se Bogu možemo povjeriti, izjadati: reći mu iskreno o svim svojim težnjama i mukama, sumnjama i čežnjama, o svojim padovima i ranama koje peku i bole.
Ali Bogu ne možemo prigovarati da je bez razumijevanja kad od nas traži da budemo ljudi: pošteni i pravedni, vjerni i čestiti… Mi smo Boga puno koštali… Skupu cijenu je Isus morao platiti za nas.
On od nas ništa drugo ne traži nego ono što je i sam učinio. Povjerujmo čvrsto u Boga. Nedajmo se ničim zavesti. Znajmo čitati znakove vremena. Ispunimo svoj život ljubavlju prema Bogu i svoj braći i sestrama.
Ovo je vrijeme milosno i spasonosno. S neba nam stalno dopire glas da se obratimo i molimo. Tj. da pretvaramo svaki trenutak svoga života u trenutak spasenja za sebe i za svoju braću i sestre…