SLAVA NAŠOJ UKRAJINI!

objavljeno u: NAŠA OGNJIŠTA | 0

   -Dide, napiši nešto, molim te, o povijesti Ukrajinaca i Rusa, i o našoj onoliko koliko je  povezana s njihovom, prije i poslije sedmog stoljeća. Ti si, vjerojatno, saznao puno više o tome u fratarskoj školi nego ja danas saznajem u svojoj gimnaziji. Meni ovo što se događa danas, ova agresija Rusije na Ukrajinu, nije nimalo jasna –  reče mi nedavno moj stariji unuk Dominik.

   -Dite mog diteta, misliš da je meni sve jasno. Dobro, ono malo znanja što sam nakupio na ovu temu napisat ću za Ognjišća; pa kad pročitaš, pričat ćemo.

   Čim sam mu obećo da ću napisat ovaj tekst, sitio sam se onog što mi je 1998. reko, u uredništvu danas pokojnog Hrvatskog slova, ondašnji predsjednik Društva ukrajinskih književnika, čijeg se imena ne sićam:

   -Uspoređujući našu ukrajinsku i vašu hrvatsku prošlost, u zadnjih tisuću godina, došao sam do zaključka da skoro da nema stoljeća u kojem nismo nastradali mi ili vi zbog zemljopisnog, ekonomskog, kulturnog- geopolitičkog položaja od često zajedničkih nam neprijatelja.

   A ja sam dodao: – I zbog blagosti naših naroda, koji postaju ratoborni tek u dvanaest i pet a ne u pet do dvanaest kao mnogi drugo svjetski narodi.

   Od tog razgovora s ukrajinskim književnikom počeo sam malo detaljnije proučavati njihovu povijest uspoređujući je s našom. Evo dio od tog mog saznanja, štioci moji. Prvo moje zapažanje je da su ukrajinski znanstvenici svjesni da je naša i njihova indoevropsko slavenska nacija izrasla iz istog stabla, i na to su više ponosni nego mi, kako je dobro uočio plodni hrvatski književnik i diplomat, Đuro Vidmarović, u svom feljtonu objavljenom na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća.

   Saznao sam da je i naš ikavski govor, postoji i ukrajinska ikavica, zajedničko nam  kulturno jezično blago.

   Vira nam je, iako kršćanska, donekle različita. Nas je u ratovima s neprijateljima čuvalo i sačuvalo katoličko zajedništvo, a njih je pravoslavno trodjelno kršćanstvo (ukrajinsko pravoslavno, rusko pravoslavno i grkokatoličko ukrajinsko) razdvajalo i zavađalo. Rusi ni danas ne priznaju autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve premda ju je odobrio nadležni carigradski patrijarh.

   Međutim, ne samo Ukrajinci nego i Rusi su nam kroz nedavno objavljeni rad 22 znanstvenika odali priznanje i zahvalnost što smo im svojevremeno pomogli u organiziranju vlasti i države u njihovoj Moskoviji. U tome su im pomogli Hrvati iz Velike Hrvatske (ne iz Bile Hrvatske, čije je glavno sjedište bio današnji Krakov, koji je se nekad zvao i Rvat), koja se je protezala od današnjeg Kijeva do današnjeg Krakova prije seobe naroda u sedmom stoljeću. O tome da je Kijevo nekada bilo hrvatsko svjedoči, između ostalog, i jedna rijeka na jugu Kijeva, koja se i danas zove Haurvacija ili Horvatka. Od jednog dila te Velike Hrvatske poslije sedmog stoljeća nastala je Kijevska Rusija na istoku i Bila Hrvatska na zapadu. Krakov je od Kijeva počeo preuzimati primat kad su se Hrvati iz Velike Hrvatske, na poziv bizantskog cara Heraklija, 629. godine, vojno spustili niz od Rimljana okupirani Ilirik, i spasili Carigrad od pada u Avarske ruke. Kao znak zahvalnosti, Heraklije je tim Hrvatima dao na korištenje i upravljanje tzv. Donju Dalmaciju, ili Ilirik do Drine. Oni Hrvati koji su ostali u Velikoj Hrvatskoj, povlačenjem pred neprijateljima su je pretvorili u znatno manju, zapadnu,  Bilu Hrvatsku, čiji su stanovnici sačuvali identitet sve do 20. stoljeća. Zašto ne reći i da je i dragi nam i sveti papa Vojtila porijeklom bili Rvat.

   Naknadno je Moskovija, tek u 10. stoljeću, postala Rusija prisvajanjem povijesti i imena kijevskih Hrvata i Ukrajinaca, onako kao što nama Hrvatima, u zadnjih sto godina, rade Srbi i Vlahosrbi.

   A Rusi, koji su ukrali i proglasili svojom zajedničku prošlost Hrvata i Ukrajinaca,  proglasili su sebe trećim Rimom i u vjerskom, i u ideološkom, i u političkom smislu. Našeg papu oni ne žele ni čuti, ni vidjeti, a kamo li s našom Katoličkom crkvom neke zajedničke vjerske aktivnosti poduzimati. Mi smo za njih heretici. Ruska pravoslavna, kako tzv. podzemna tako i nadzemna crkva (ona koja je surađivala s komunistima), je glavni tvorac panrusizma kao i tzv. Srpska pravoslavna crkva pansrbizma. Svojim vjerovanjem i ponašanjem mnogi ruski i srpski pravoslavci dokazuju da su zapravo krivoslavci. Iz tog njihovog krivoslavlja nastala je i agresija, a ne invazija (tako je nepravilno reći) i Srba na Hrvatsku, i Rusa na Ukrajinu.

   Patrijarh Ruske pravoslavne crkve, Ćiril (ne Kiril) 6. ožujka 2022. je pred kamerama rekao: „Ušli smo u borbu koja nema fizički nego metafizički značaj“; dodao bih, a najviše ekonomski jer je, kako je poznato, Ukrajina stoljećima žitnica Evrope.

   Mimikriju Ruske pravoslavne crkve i ruskog vožda Putina vrhunski je razotkrio Duvnjak iz Baranje, Ivica Šola, u S. Dalmaciji od 20. 02. 2022. Šola u tom tekstu napućuje da je veliki svjetski pisac, Dostojevski, glavni Putinov ideolog. Iščitavajući Dnevnik književnika Dostojevskog Šola zaključuje da je Dostojevski opsjednut idejom panslavizma pod ruskim patronatom, te da je Dostojevski „velikoruski nacionalistički mitoman“. Svoja istraživanja, saznanja, o Putinu i Dostojevskom Šola potkrjepljuje i izjavom američkog diplomata, Henrija Kisindžera, koja glasi: „Da biste razumjeli Putina, morate čitati Dostojevskog“. Zaključak je: ono što je Ilija Garašanin Srbima, to je Dostojevski Rusima. Šola još kaže: „Velikoruska mesijanska mitomanija opasna je ne samo za slavenske narode nego i za cijeli Zapad“.

   Nimalo drugačijih svjetonazora od Dostojevskog, Ćirila i Putina nije i veliki ruski i svjetski pisac Solženjicin, kako naširoko obrazlaže Šola u spomenutim novinama  od 6. ožujka ove godine. Šola kaže da je Putinov cilj: svi slaveni (zašto neki ovu imenicu pišu velikim početnim slovom kao da je ime) u jednoj državi pod šapom ruskog medvida ili preko komunizma, ili preko globalizma, ili preko krivoslavlja.

   Zaključimo, štioci moji, da je Putin Tolstojev Rat i mir , negirajući  ukrajinsku nacionalnost i državnost, nadahnut Dostojevskim, pretvorio u rat i nametnuo nemir ne samo blagom i dragom ukrajinskom narodu, nego i cilom svitu. Recimo još, i prvi i drugi tzv. svjetski rat izazvali su oni nevidljivi, iza kulisa, (sotonisti, masoni, antikristi…), a i ovaj rat Rusa protiv Ukrajinaca i Evropljanja izazvali su isti, koji se sada mogu nazvati samo jednom riječju –  g l o b a l i s t i . Pred ovaj rat, koji je tek počeo, dabogda se ja ne sitio, antikristi su uspjeli zavaditi  sve vrste kršćana – zaratili su na neki način međusobno i katolici, i protestanti, i pravoslavci, i krivoslavci na zadovoljstvo svih onih koji su ih zavadili, te na radost nekih islamista, kinezića i džudija.

   Ipak, bez obzira na sve gore navedeno treba naglas reći svima koji ovih dana ispaljuju stvarne ili medijske rakete po Ukrajini i Hrvatskoj, kao i onima koji se odazivaju na pozivni broj 666:  Šče ne mrela Ukrajina ili Još Horvacka ni propala, niti će s pomoću uskrslog sina Božijega.

Zagreb, 18. ožujka 2022.                                           B a r i š a