ŠALE I PREVARE

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Snaći se u nezgodnoj situaciji ili prevariti nekoga oduvijek je bilo izazovno i uzbudljivo, posebno ako se po selu pročuje da je brat, susjed, ćaća ili neki mandoseljskim običajima nevični gost nasjeo na nečiju smicalicu. Što je „žrtva“ ozbiljnija, utoliko je zabava veća, a neke zgode prepričavaju se generacijama i godinama kasnije izazivaju iskreni osmijeh na licu slušatelja. I ja, Joskanovića murva, nasmijem se od srca kad se sjetim koječega, iako sam već starija pa bi to malo tko od mene očekivao.

Kao i svaka druga ljudska osobina, sposobnost smijeha na vlastiti ili tuđi račun dar je koji se dobije prilikom rođenja i prati ljude na njihovu putu od murve do dalekih zemalja i nazad, pa nije nimalo neobično da unuk od svoga djeda naslijedi ne samo duge obrve, lijepe savjete i plodne njive, nego i karakter šaljivdžije.

Jedan takav vedri čovjek bio je kako se priča David Seserov koji je iz Kočerina doselio u Mandino Selo i poveo sa sobom sve što je imao – svoju obitelj i osmijeh.

Nekoliko godina ranije, između dva velika rata, vladalo je siromaštvo u Hercegovini, pa je David krenuo u Ameriku tražiti posao kojega kod nas nije bilo. Seserov momak sjeo je u vlak i zaputio se prema nekom gradu s puno rudnika gdje su ga čekali drugi zemljaci i kramp s lopatom da tamo kopa ugljen i glumi crnca. David je uzeo novine koje je netko zaboravio u kupeu, no budući da nije znao čitati, a slika u to doba u novinama nije bilo puno, on ih je okrenuo naglavačke listajući stranicu po stranicu i praveći se da sve razumije.

Zagledala se u njega jedna lijepa cura, svidio joj se izraz Davidova lica i osmijeh kojega joj je on nakon svaka tri „pročitana“ retka upućivao, pa je začuđeno raširila oči vidjevši kako neuobičajeno čita budući Mandoseljan.

„Pa ti si novine okrenuo naopako!“ – navela je ljepotica činjenično stanje.

„Lako je čitat naoposum, to more svak. Ali naopako mogu samo ja“ – uzvratio joj je bez trenutka razmišljanja David i izbavio se iz nezgodne situacije.

Što se je dalje zbivalo u vlaku, je li bilo baš tako kako sam čula i je li mladi Seser iz Kočerina napravio karijeru u Americi prije nego se je vratio u Koečerin, da bi odatle doselio u Mandino Selo ne znam više, ali zato znam da Davidovi potomci imaju smisla za zezanje, posebno Mirko-Mirijan, prvo muško dijete pokojnog Šimuna, unuk Davidov.

O njemu je u mandoseljskim pričama sačuvano pono legendi – o tome kako je prodao vola Rudonju za velike novce i obradovao svoju babu ili kako je komentirao slikanje svojih vršnjaka na Dolovama, napominjući da će za „dvajest-trijest godina pričat svojim unucima – ovo je pokojni ovaj, ovo je pokojni onaj“.

Mirijanova najuspješnija prevara tiče se međutim njegove žene Branke, a zbila se je otprilike ovako.

Mirijan je završivši osnovnu školu kao većina pripadnika njegove generacije iz Mandina Sela počeo raditi na seoskom imanju i po raznim firmama, bauštelama i državama. Tako ga je put nanio do Bugojna, gdje je upoznao ljepoticu Branku, našu mandoseljsku Bosanku. Cura mu, čuvši njegov govor i zagledavši se u njegove oči, nije mogla odoljeti, pa su se njih dvoje uskoro zaručili. Kao što je običaj mladina rodbina trebala je prije vjenčanja upoznati novoga zeta iz dalekoga svijeta o kojemu je njihova Branka pričala da je najljepši, najpametniji i najbolji.

Mirijan je ranim autobusom krenuo za Bugojno obučen u nove cipele i ispeglanu kravatu, a pod rukom je ponio novine Vjesnik jer je Atko već bio rasprodao Oslobođenje. Skupila se popodne čeljad u Brankinoj kući u Bugojnu, muškarci su nazdravljali novome zetu, a žene k‘o žene htjele su znati odakle je, čime se bavi, kakvi su mu planovi za budućnost i koliki mu je broj cipela, pa je jedna Brankina tetka progovorila:

„Naša Branka je školovana, završila je srednju ekonomsku školu vrlodobrim uspjehom, i još kurs daktilografiije. Koju si ti školu završio?“

„Ekonomski fakultet“ – odgovorio je Mirijan samouvjereno, listajući usput po novinama koje je držao naoposum i napominjući da baš analizira tečajeve dionica prije nego što investira nekoliko „iljada maraka“ na burzi. Branka ga je još zaljubljenije gledala jer prilikom ranijih susreta nisu gubili vrijeme na priče o školovanju.

Tako su bugojanske žene zavoljele duvanjskog zeta koji je uskoro svoju zaručnicu doveo u Mandino Selo. Branka ipak nije bila sasvim sigurna u Mirijanovu priču o završenom fakultetu, pa je za svaki slučaj tjedan dana nakon vjenčanja, kad se je obikla u novoj kući, upitala svekrvu Matušu:

„Koju školu je završio moj Mirko?“

„Osnovnu, k‘o i svi drugi u selu“ – odvratila joj je Mirijanova mater.

Branka se je, tako se priča po Beču gdje oni već godinama žive i rade, nakratko zamislila, prišla potom Mirijanu i šapnula mu u uho:

„E, nek si prevario one moje radoznale tetke i strine, pravi si!“

Do Bugojna se ova priča još nije pročula pa ja, mandoseljska murva, zamoljavam one koji čitaju moja sjećanja da tajnu sačuvaju za sebe, jer Mirijana u Bosni svi još zovu na kavu i pršut kad dođe u ženin rod, a ako Brankine tetke saznaju da on nije ekonomist dobit će samo vodu iz bunara, što ja sebi nikada ne bih oprostila.

Osim Mirijana ima u svakom mandoseljskom komšiluku poneka osoba zadužena za viceve i razonodu – to je u Joskanovićima ranije bio Ćokan kojemu bi dan bio spašen ako bi uspio nekoga prevariti, a njegova najomiljenija varka bila je sadržana u pjesmi, budući da je on volio pričati u guslarskom stilu.

Ćokan je poznavao skoro sve Duvnjake jer je s mnogo njih kao momak radio po Crnoj Gori, Bosni i Lici, a kasnije i u Austriji i Njemačkoj, pa se skoro nikada ne bi dogodilo da se s nekim tko je došao u Joskanoviće mora upoznavati, nego bi svoga pajdu još prije rukovanja pozdravio pjesmom:

„Moj Ivane (Markane, Stipane…) smilje i bosilje,

ti Ćokane šareno goveče.“

Oni koji su njegov stil zezanja poznavali i iskusili na vlastitoj koži zašutjeli bi, a novopridošli gost bi se počeo smijuljiti, misleći da se je Ćokan zabunio i promijenio redoslijed imena, no osmijeh bi postao kisel kad bi uslijedio nastavak:

„Otrže se šareno goveče,

ono posra smilje i bosilje!“

Kad bi se graja smirila Ćokan bi prišao svome poznaniku, upitali bi se za zdravlje, obitelj i posao, da bi i prevareni čovjek na kraju priznao:

„Nasamario si me, nema veze, i ja ću tebe drugi put.“

Od Ćokanove djece je netko morao naslijediti ćaćine osobine, no kod njih je sve ravnomjerno raspoređeno pa je tako Vinko preuzeo njegov govor, Marija osjećaj za pravdu, Blago figure, a najmlađi Marinko smisao za šalu. Koliko puta je Marinko prevario vlastite roditelje, susjede, stričeve, nastavnike i cure ne znam ni ja, iako skoro sve pamtim, ali je njegova najčešća žrtva bio njegov lijepi i mladoliki brat Blago.

Kad se je krajem osamdesetih pokojni Kalčo razbolio, a njegov unuk didova imena, Jozin Petar, tek prohodao, navratio je Blago kod svoga strica da vidi kako je i njih dvojica su, unatoč drugačijim savjetima liječnika, probali imotsku lozu koju je Kalči poklonio kum Martin za mazanje leđa. Sjedili su oni na kauču pričajući o koječemu, a mali Petar je iza njih skakutao i povlačio dida Kalču i Blagu za košulju. Utom se je Marinko uvukao u kuću, nitko ga nije čuo samo ga je Kavurka primjetila, ali joj je on prstom stavljenim preko usta dao do znanja da bude tiha, približio se poput lopova kauču i počeo najprije slabo, pa malo jače povlačiti Blagu za kosu.

Ovaj je odmahivao govoreći:

Petre, pristani više, dosadan si.“

Dijete se je začudilo jer nije znalo što je skrivilo i zašutjelo je na kauču, a Marinko je sljedeći put još jače povukao. Petar je opet bio kriv, a Blago je konstatirao:

„Je mali, ali more gadno povuć.“

Zadnje čupanje, sedamnaesto po redu, bilo je toliko jako da je iz Blagine lijepe frizure među prstima šutljivog mu brata završio omanji pramen kose, na što je on bolno povikao:

„Ovo je nemoguće. Petre, pristani više, to boli jako!“

Okrenuvši se ugledao je iza leđa iskesereno lice mlađega brata koji je skupa s Kavurkom, Kalčom i Petrom prasnuo u smijeh. Otada Blago pazi kad se približi maloj djeci jakih ruku, posebno ako je Marinko u selu jer se nikada ne zna što će njemu pasti na pamet i iza kojeg ćoška će mu se prikrasti leđima.  

Osim Davida, Mirijana, Ćokana i Marinka ima u Mandinu Selu cijeli niz sličnih karaktera kojima je jedino važno da se slatko nasmiju na nečiji račun, pa makar i na vlastiti. Budući da smijeh ljude čini sretnima moji Mandoseljani su u prosjeku zadovoljni ljudi, a to je, pored zdravlja, istinsko bogatstvo.

Blago Vukadin