S VRHA GRUDE: Zrnca soli (17)

S VRHA GRUDE: Zrnca soli (17)

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

More, more, čudesno more! Čudesno: kad se s jugom zaskače na litice, i kad se na buri pjeni, i dok uranja u san i spokojno diše. No kakve god ćudi bilo, svagda nas povezuje sa svijetom: i na moru i na kopnu.

Dok se na kopnu grade putovi i ceste da nas povežu s ljudima u gradovima i drugim naseljima, more je samo po sebi put. Valjalo je, doduše, izgraditi brodove, iscrtati karte da bismo ploviti i doplovili u željenu luku. Dakle, more – put i poveznica! Stoga se i kaže: zamočiš li prst u more, u vezi si sa cijelim svijetom!

No nije se o moru tako vazda razmišljalo; napose ljudi koji su živjeli u kopnenim predjelima i koji se baš nisu mogli pohvaliti da su vidjeli svijeta. Tako mi je ostala jedna zgoda u sjećanju koja se zbila prije 50-tak godina. Naime, polovicom šezdesetih godina 20-oga stoljeća, u posljednjoj dekadi mjeseca srpnja, moj brat Bože i ja uputismo se prema Ledinama na Ljubuši kako bismo pokosili travu. Tek što smo stupili na onaj kameni put ponad Piskulje, sustiže nas, jašući na omanjem konju, Omer Dilaver. Pošto se nadugačko i naširoko ispozdravlja s nama, neočekivano zakrene glavu prema meni pa upita: „Dokle ćeš ti Ante učit?“ I ne sačekavši moj odgovor, nadoda: „Ja mislim do Makarske!“ Bože i ja se na to grohotom nasmijasmo. Cijeli me Bogov dan salijetala ta doskočica, nekoliko puta sam je ponovio starijem bratu, i svaki put smo se iznova nasmijali. Na taj sam je način usadio u memoriju, dajući joj značenje koje je, zapravo, i imala: njegovo poimanje mora kao nekakve krajnje granice, visokog zida preko kojeg se dalje ne može, ma koliko bi se možda htjelo. Kompliment koji je meni udijelio u drugom je planu, tek kao puki povod za izricanje svojeg gledišta o moru; i Makarskoj gdje more započinje, a pitaj Boga gdje završava!

 

Ante Šarac