S VRHA GRUDE: Neodoljiva đačka dob

S VRHA GRUDE: Neodoljiva đačka dob

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

U prigodi devete obljetnice našega portala poželjeh kroz njega ući u Mandino Selo; i to ne u ovo danas, već u Mandino Selo od jučer. Kad kažem „od jučer“, onda mislim na onakvo, kakvo je bilo, na primjer, u 1954. godini, preciznije, u kolovozu te godine. Lako je moguće pomisliti da se tako dugačko razdoblje ne bi moglo svesti pod pojam jučer. Da, slažem se, ali ovdje je riječ o osobnom dojmu: sve te godine proletjele su, štono riječ, dok udariš dlanom o dlan!

Ta 1954. godina bila je odrednicom puta kojim smo kročili mi četvorica Mandoseljana a kasnije i druga djeca iz našega sela. Naime, po završetku obvezna četiri razreda osnovne škole u Mandinu Selu 1953. nisam ni pomišljao na daljnje školovanje, niti me je bilo tko na to podsjećao. Niža gimnazija bila je u Duvnu, od našeg sela udaljenom 10-tak kilometara. Za dvanaestogodišnje dječake, slabo obučene i obuvene, po oštrim zimama i obilnim kišama jesenjim, ta razdaljina činila se još dužom. Dakle, mi smo čuvali ovce, janjce, goveda godinu-dvije, kako tko, kao da smo predodređeni samo za taj posao, ne uzbuđujući se ni oko čega drugoga.

A onda se nekim slučajem, ili sudbinom, sam Bog zna, polovicom kolovoza 1954. godine pojavio Ivan Jolić, učitelj koji je došao iz Jastrebarskog s nakanom, i u dogovoru s prosvjetnim vlastima, da otvori peti razred u Osnovnoj školi u svojoj rodnoj Kongori. Ta vijest toliko je brzo prostrujala našim selom, da smo njome Rican (= Mauricije), Karlo, Korno (= Kornelije) i ja ostali potpuno uzbuđeni, a naše matere (jedino je Korno imao i oca) ostale zatečene.

Uzbuđeni, vjerojatno zato što je u našoj podsvijesti tinjala želja za daljnjim učenjem, pa je vijest o osnivanju petog razreda u relativnoj blizini, jednostavno, kao šibica razbuktala našu želju i pretvorila je u nestrpljivost prvoga reda. Tim više što smo odmah kod naših matera opazili otpor koji se temeljio s jedne strane na shvaćanju da je škola ne samo nepotrebna, već i štetna, a s druge na vrlo tankom takulinu iz kojeg će trebati izdvojiti koji dinar za nove knjige, možda nove „pantale“ ili „bate“. Doduše, Korno i Karlo su bili u boljoj ekonomskoj situaciji od Ricana i mene jer jeKorno imao ćaću, a Karlo pet stričeva koji su skrbili o njemu.

Otvoreni „rat“ trajao je nekoliko dana, bilo je i plača pa i ucjena. Kako smo se Rican i ja dobro slagali, on je govorio materi: „Da mi i ne braniš, ako Ante Kongorkin ne iđe, ne iđem ni ja!“ Njegova mati, čini mi se da smo je zvali Jurjevica, došla je k mojoj materi i nagovara je: „Pustimo ji mojastro, kad tolko navaljuju!“ Onda obje gotovo uglas zovu: „Ante, dođider!“ Čim sam prišao, kažu mi: „Ajte sutra u Kongoru, upisat se.“

Veselo sam poskočio i prije stigao nakraj sela do Ricana nego njegova mati. Sutra smo se sva četvorica otišli javiti učitelju Joliću i predali mu svoje svjedodžbe od četvrtog razreda.

Tada smo osjetili i skupnu i osobnu radost. Nikada prije a ni poslije – toliku; barem što se tiče školovanja!

U međuvremenu smo se počeli malo dotjerivati jer je početak nastave bio blizu. Na Ricanov zahtjev da ga nakratko ošišam odgovorio sam da nikada nikoga nisam ni pokušao šišati. Na opetovanu molbu prihvatio sam se posla, uzeo škare i počeo „strići“: svaki čas uhvatim između škara malo kože s glave, doduše, ne odrežem je, ali svako malo ostane neki znak oštećenja. Smijemo se obojica…On govori: „Samo nemoj odrezat uši, sve drugo je lakše.“ Njegova nam mati savjetuje da uzmemo češalj iznad kojega se lakše reže. Uglavnom, šišanje dovedeno do kraja, Rican ostao živ – izranjavan!

Uto, početkom rujna dođe i željeni dan polaska u školu. Karlo, Korno i ja zaputismo se pored Sesarovih jablanja putićem preko Begluka do vrela Džaferovca, gdje će nas čekati Rican. Taj putić je uzak, boje sive zemlje, donekle nalik betonu, bez ijedne travke, a paralelno ga prati jedva primjetan drugi s tek ugaženom travom, kojim je ugodnije ići dok i on ne postane sličan prvome. Rican nas je čekao i zajedno smo došli do škole.

Bilo nas je oko 20-tak učenika i cijeli razred cijelu godinu vodio je učitelj Jolić, predajući nam sve predmete koji su bili predviđeni i u Duvnu za prvi razred niže gimnazije.

Da nam radost pomute pobrinuli su se neki pojedinci u selu koji su, možda iz činjenice da nam jedan učitelj predaje sve predmete, a ne treba otkloniti ni moguću sitnu zavist, govorili: „Ova se dica uzalud muče, ništa od toga ne će bit.“ Nas su takve primjedbe uznemirile, mi smo ih povremeno zaboravljali, ali ih se trajno nismo oslobodili.

Inače, učitelj Jolić bio je jednostavan čovjek, zaljubljenik u biljke i voćke i njihovu sadnju oko škole i u polju. Sjećam se da mu je netko prigovorio zašto nedjeljom zasađuje jabuke, šljive, orahe, a on je trčao za njim s motikom u ruci?!…I nas je zarazio time, vodio nas je u proljeće u rasadnik u Duvnu i svaki od nas je donio kući po 10-tak sadnica. Moja sestra Luca i ja zasadili smo šljive i jedan orah i sve su se primile. Nakon dosta godina, kada sam kao student dolazio kući, čuo sam kako susjedi govore da su dobro rodile Antine šljive. Tada sam spoznao vrijednost sadnje drveća općenito, a voćaka posebno.

Kada smo jednom u večernjim satima imali nekakvu priredbu u školi, učitelj je nas četvoricu Mandoseljana odveo kod ćaće „Žure“ na konak, dok su Lipljani i Borčanci išli kućama jer su im ipak nešto bliže.

Naše pješačenje, posebno iz škole prema kući bilo je usporeno, osobito u rujnu i sredinom proljeća. Obično smo zasjeli na livadu kod vrela Džaferovca i čavrljali o svemu i ničemu. Iako je Karlo, što bi se reklo, bio naravno dijete, malo zreliji od godina, volio se šaliti. Pa premda je jedini u razredu imao ručni sat,ipak se zbog toga nije pravio važnim. Tako ga jednom zgodom sasvim spontano upitah:“Koliko je sati?“ On, uz odgovor, upita mene: „Koliko je na tvom?“ Ja, shvaćajući da se zeza, odgovorim. A on onda upita i Kornu da mu kaže koliko je sati. Korno odgovori, kao i ja, minutu-dvije gore-dolje. Mislio sam da je s time priča završena, kadli Karlo Korni kroz smijeh: „A di ti je sat?“ Korno, pak, njemu: „A di je Anti?“ Onda Karlo podigne moju lijevu ruku bliže Korninim očima pa kaže: „Vidiš li sat, jesi li skroz slip!“ Tako smo tu zezanciju ponavljali u nepravilnim vremenskim intervalima još desetak puta dok se sama od sebe nije istrošila.

Nismo se samo međusobno zezali. Tako zimi, kad su se svatovi po obavljenu vjenčanju vraćali kućama, mi bismo stali sa zapadne strane školske zgrade i svakog konjanika koji je od crkve jurcao jedan po jedan pozdravljali: „Ispade ti ploska ili litra!“, a on bi se odmah rukom mašio za džep zimskog kaputa, da provjeri naše dječje „podmetanje“. Eto, svaka generacija djece svagda izmišlja svoje uncutarije i od njih živi.

Ipak, bilo je i suprotnih stvari koje su nas opterećivale, na primjer, duboki snijeg u kojem smo, kad bi noga propala duboko, iznenada izgubili „batu“ koju je nemoguće bilo pronaći pa bismo bili prisiljeni doći kući s jednom nogom u čarapi. Pa onda izostanci s nastave za velikih „pušanija“ kroz koje se ne vidi prst pred očima. No mi smo sve to svodili na zezanciju, pogotovo stoga što su i učitelji te izostanke tretirali kao opravdane.

Sljedeće 1955.godine upisali smo se u šesti razred. Pridružila nam se na putu i moja bliža rodica Bubina Luca koja je počela pohađati peti razred, a Ivan Zlomislić rodijak Ricanov iz Rakitna pridružio se nama „šestašima“. Od novih nastavnika Nikola Karan, čini mi se Ivan Čurić i Petar Zečević, koji je ujedno bio upravitelj škole, a njegov brat Branko, koji će kasnije jedno vrijeme učiteljevati u Mandinu Selu, bio je s nama u razredu.

Iako smo bili mladi, osjetili smo da će biti nešto od naše škole, jer smo sada vidjeli da od jednog učitelja u petom, u šestom imamo četvoricu. Ali po završetku šestoga razreda opet će nas ugristi crv sumnje…O tome idući tjedan.

 

Ante Šarac

Leave a Reply