S VRHA GRUDE: Neodoljiva đačka dob (2)

S VRHA GRUDE: Neodoljiva đačka dob (2)

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

Ušavši u lipanj 1956. godine, došli smo pred vrata ljeta. To je možda i naljepše vrijeme: ne samo po posvemašnjem zelenilu koje se kupa u slapovima sunca i nebeskoj modrini, već i zato što to doba đacima nagovještava završetak školskih obveza.

U takvom ozračju iščekivasmo i dočekasmo završetak nastave koji se zbio 20.lipnja, tjedan kasnije nego obično; nastavnici su nam objasnili da su malo produžili zbog zimskih izostanaka kada se nastava nije održala. Rekli su da po „svjedočanstva“ dođemo za tjedan dana.

Iako smo znali da ćemo ljetne praznike provesti hodajući za ovcama, to nas ni na koji način nije opterećivalo, jer se podrazumijevalo da budemo od koristi i ispomoći ostalim ukućanima. Tim više što smo tada bili svjesni da to zanimanje nije više naša sudbina, nego povremena dužnost, koja će krajem kolovoza nestati, onoga časa kada se upišemo u treći razred niže realne gimnazije u Duvnu.

Za tjedan dana eto nas u razredu. Razrednik Nikola Karan dijeli nam „svjedočanstva“ o završenoj šestogodišnjoj školi u Kongori. I kad ga je i posljednjem učeniku uručio, mi pomalo ustajemo, a on će: „Sjedi dolje, tko vam je rekao da ustajete?“ Mi se utišasmo, a on kaže da ide u ponedjeljak u Duvno, navratit će direktoru gimnazije da ga pita hoćemo li se upisati u treći razred direktno, ili ćemo nešto morati polagati prije upisa. Još doda: „Vidimo se u srijedu ovdje u isto vrijeme!

Na putu od Kongore do Mandina Sela ogovaramo razrednika što nam nije ništa o tome prije govorio, kako to da on ne zna ništa o tom za nas gorućem pitanju: možemo li se upisati direktno, ili zaobilaznim putem! Karlo je najhladniji među nama pa kaže: „Polako, vidjet ćemo za četiri dana.“

I doista, dođemo za četiri dana u školu, a razrednik Karan kaže: „Dječaci, morat ćete polagati tri predmeta: srpsko-hrvatski, istoriju i matematiku, i to iz petog i šestog razreda pred komisijom; ispit će biti u ponedjeljak, 29. avgusta.“ Mi – na tu vijest – ostasmo pokisli i pokunjeni! Kongorani i Borčanci kažu da ionako zbog daljine ne bi nastavili školovanje u Duvnu.

Nas četvorica se nakon toga poljem raspričali o staroj temi: oni pojedinci u selu možda su bili u pravu kad su tvrdili: „Džaba se djeca muče, ništa od toga!“ Što, ako padnemo na ispitu, sve naše želje bit će pokopane! A tek što smo proživljavali kod kuće, slušajući ono: „Đavo odnijo školu, koja korist od nje, samo kvari ljude!“

Nasuprot tomu, vazda slušamo ljude koji sjede po grupama na različitim mjestima u selu kako se žale na život te da moraju od jutra do sutra orati, kopati, kositi, iz dalekog Vrana na konjima dopremati drva za ogrijev; te da mladi ljudi moraju ići u Bosnu i Crnu Goru raditi najteže fizičke poslove: graditi ceste, probijati tunele ne bi li skucali koji dinar. Kaže jednom „Ban“: „Brte, svak je prošo dobro ko je pobigo od motike. Gledaj ti trgovca Galića, učitelja Jurića, našeg pratra, svi oni ‘idu šenični kruv!“

Nahranjeni ovim pričama i osokoljeni činjenicom da smo vrlo dobri i odlični učenici, ponadasmo se da ćemo gradivo, koje smo jednom savladali, ponavljanjem ponovno dozvati u pamćenje.

Tako smo uz čuvanje ovaca ponovno učili, nalazeći se tamo negdje ispod Čobanica, kasnije oko Jurnjovače, a potom u polju kad se pokosila trava, barem po dvojica i zajedno ponavljali. Nedjeljom bi nas neka od sestara zamijenila u čuvanju ovaca, i mi smo pohrlili kod Ricana, sjeli pred kućom na kakav kamen i rješavali zadatke iz matematike. Taj ambijent na osami bio je kao stvoren za koncentraciju. Ubrzo smo shvatili da „nam ide“, ali nismo se opuštali. Ostali smo ambiciozni i ozbiljni do kraja.

A kraj učenju bio je ponedjeljak, 29. kolovoza kada smo stigli (nas desetak) u učionicu one lijepe kamene zgrade iza „pekare“. Poslije nas uđoše trojica nastavnika, koji su predstavljali komisiju, kasnije sam saznao njihova imena: Ljeposava, Muharem i Zdravko. Kod njih je u par navrata dolazio i odlazio direktor Zijadić.

Ljeposava nam je zadala da iz „srpsko-hrvatskog“ jezika napišemo nekakav sastavak. To smo napisali i poslije toga na odmor. Kad smo se vratili, Muharem Ajdinović nas je pojedinačno izvodio na ploču da riješimo neke zadatke iz matematike. I to je bilo gotovo za jedan školski sat. I nakon kraćeg odmora, Zdravko Komnenović je nas ispitivao o pojedinim događajima iz „istorije“, onako jednog do drugog, tako da smo svi bili istodobno gotovi s ispitom. Na kraju nam je rečeno da dođemo za jedan sat. Kad smo došli, našli smo četvoricu nastavnika, od kojih nas je direktor Zijadić izvijestio da smo svi prošli i da dođemo u ponedjeljak, 5. rujna u 8 sati na nastavu. Kasnije sam na poleđini „Svjedočanstva“ šestog razreda iz Kongore pročitao sljedeći tekst: „Šarac Anto polagao je na ovoj školi dopunski ispit iz prvog i drugog razreda niže realne gimnazije i ispit je položio. Duvno, 29. VIII. 1956. Direktor: A. Zijadić. No on se vratio u rodno Livno, a na mjesto direktora zasjeo je Muharem „Harika“ Ajdinović. Uskoro ćemo upoznati i ostale nastavnike: Andrijaševića, Anđelku i Velimira.

Zanimljivo, uopće nismo bili euforični! Čini mi se da je tomu kumovao nesrazmjer između velikog straha i činjenice da smo vrlo lako položili ispit. K tomu, vjerojatno je riječ i onom poznatom stanju kad treba proći stanovito vrijeme da golema napetost splasne.

No najvažnije od svega bijaše to da smo se napkon izjednačili (!) s ostalim đacima koji upisuju treći razred. Ricanu, Karlu, Korni i meni pridružila su se još dvojica Mandoseljana: Ante Majić „Paće“ koji se, nakon stanovanja u đačkom domu, vratio u selo i pošao s nama u isti razred te Ivan Paškin koji je pošao u prvi razred. Vjerojatno mu je ćaća računao da će s nama starijima lakše pješačiti, a kad zima jače iskesi zube, onda će Ivanova tetka, koja je stanovala blizu škole, priskočiti u pomoć. Tako su Tadić i Bartulić iz Kongore pa Gabrić i Milisav iz Lipe stanovali kod rodbine u nekom od sela bliže Duvnu a i moja se malenkost za zime selila mjesec-dva u Letku kod sestre Gale.

Nakon tjedan dana veselo smo skakutali poljem i prelazili po kamenju u nizu s razmakom od jednoga dobrog koraka Šujicu koja se koritom lijeno vukla zbog niskog vodostaja. Pri prelasku kamenjem katkad bi netko, kao, na primjer, Gabrić iz Lipe jednom (ne)zgodom izgubio ravnotežu i upao u vodu i smočio obuću. Tako je on, rješavajući svoj problem oko mokrih „čorapa“, malo zakasnio na nastavu, i na upit nastavnika zašto je zakasnio, odgovorio: „Ukrljo sam se u korito Šujice.“ Neki dečki koji su vazda vrebali priliku za takvo što, bili su nemilosrdni: odmah po završetku sata „prišili“ su mu nadimak „Krljo“!

Poljem smo išli skoro cijeli rujan, nekad svi zajedno, nekad bar po dvojica, skoro nikad pojedinačno. Tako smo se Ivan Paškin i ja iz Duvna dosta često vraćali zajedno, kao što smo se i družili često jer smo bili susjedi. Čim bi listopadske kiše zaprijetile, mi bismo išli ispod sela, praktički sve do kraja svibnja iduće godine, kada smo se opet vraćali polju.

Iz ondašnjeg kuta gledanja Duvno je bilo puno drukčije od sela u okolici, prije svega po boljoj odjeći i obući ljudi. S obzirom na to gledali smo gradske vršnjake sa zavišću. Premda je bilo i drugih većih razlika, mi smo sve svodili na to da postoji nekoliko trgovina, pekarna, slastičarnica, tržnica voćem i povrćem te nekoliko česama iz čijih cijevi teku mlazevi izvorske zdrave vode.

No nismo bili osobito žedni, a ni posebno gladni kao što je bilo samo unatrag dvije-tri godine, ali crni kruh, ječmeni dobar je bio (dapače!) sve dok ti oko ne padne na „bili“ iz „pekare“. Tako smo svako jutro prolazili kod „pekare“, odnosno prodavaonice kruha iz koje je dopirao miris friškoga „bilog kruva“ i draškao nam nosnice. Kakva je to želja bila vidi se iz ove zgode: za Titin rođendan svi u razredu dobijemo po četvrt „bilog kruva“, a Perić iz Kola, nadimkom Džin otrgne oveći zalogaj, slavodobitno ga podigne uvis i izrecitira: „Zahrđala brava škrinu, on se spušta u tamnicu.“ Cijeli se razred „natrže“ smijat′! Tako je, eto, naš Džin izvrsno ilustrirao nestašicu ovakva kruha odnosno nemogućnost njegove kupnje, posluživši se stihom Jovana Jovanovića Zmaja, vojvođanskog liričara, koji je (usput budi rečeno) u svojoj pjesmi „Šta se čuje“ vrlo lijepo i istinito opisao Hrvate…

Inače, stalno nam je nedostajalo nešto slatko! Tako vraćajući se u prvim danima rujna iz škole oko podneva, redovito smo navraćali u obzidanu tržnicu na kojoj su piljarice nudile voće i povrće. Čini mi se da smo bili najvjerniji posjetitelji. Dakako, osim osa koje se nisu razdvajale od voćne slasti. I dok smo se mi gegali između stolova i napasali oči grožđem i smokvama, ose su pohlepno sisale sok iz oštećenih grožđanih bobica.

Nakon toga temeljitog razgledavanja voća silazili smo niz stepenice i ulazili u omiljeno svratište tijekom cijele godine – slastičarnicu. Tamo smo u staklenim vitrinama promatrali raznolike i raznobojne kolače i piljili u one koji za nekim od manjih stolova uživaju u ruskim pitama, baklavama, tulumbama, urmašicama, tortama, među kojima su katkad bili i neki od nastavnika.

Međutim, ni danas mi nije jasno zašto je vlasnik trpio 10-tak đaka u slastičarnici, koji ništa ne kupuju, već samo stoje i netremice gledaju u kolače? Poglavito zato što je znalo doći i do incidentnih situacija. Svjedočili smo tako događaju kad je jedan drznik, a zapravo među nama onodobni junak (opet Koljanin), iskoristio nepažnju prodavača, pograbio krafnu i u sekundi je progutao! Ostali sm zabezeknuti…Slastičar je nešto vidio, pipao ga po džepovima, pregledavao pod, u nas se zagledao i čudio se, ali izostao je svaki mogući dokaz! Mi smo ga uvjeravali da mu se samo čini, jer da ništa nije bilo. Kad smo „gutača“ kasnije susretali, pa i u zrelijim godinama, on bi unaprijed upozorio: „Sve me pitajte, ali ne o tome kako sam uspio progutat krafnu!“ Naravno, smijali smo se…

Za kraj: uspješno smo završili osmogodišnju školu (nisam se zabunio) jer je posljednja mala matura polagana u lipnju 1957. godine, i otada se niža realna gimnazija prometnula u osmogodišnju školu – o tome govore moja dva „svjedočanstva“! Dakle, 1957. završio sam treći razred niže realne gimnazije, a 1958. osmi državne osmogodišnje škole. Ovdje mi pada na pamet ona Preradovićeva: „Stalna na tom svijetu samo mijena jest.“

Rican otišao u Beograd bratu Vali, Karlo u Drvar ili Tuzlu (ne znam točno), „Paće“ u Split, moja malenkost u Bol. Korno je ostao privremeno kod kuće. On će se za otprilike pet godina skrasiti u Australiji, a Ivan u Americi, gdje i danas žive.

Nitko od nas, međutim, u bijeli svijet nije otišao s ljubavlju, već sa željom za uspjehom i boljim životom. Obrnuto, svi smo se u zavičaj vraćali s ljubavlju. Sada se Rican, „Paće“ i Karlo više ne vraćaju (Bog im dušama dao mir!), a i mi živi: fizički sve rijeđe, mentalno češće, a vizualno najčešće – kroz portal nama najdražeg sela!

 

Ante Šarac