S VRHA GRUDE: Godina – prekretnica

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

Ušavši u treću dob, čovjek se sve češće „vraća“ u zavičaj, u djetinjstvo, one neponovljive dane razigrane, ali i one tjedne i godine koji su bitno utjecali na njegov daljnji život. To prisjećanje toliko primiče događaje kao da ih ponovno živimo, pa sve izgleda kao da je bilo jučer. Kad kažem jučer, onda mislim i na ljeto, preciznije kolovoz 1954. godine. Lako je moguće pomisliti da se tako dugačko razdoblje ne bi moglo svesti pod pojam jučer. Dakako, s time se nije teško složiti, ali ovdje je riječ o osobnom dojmu: sve te godine proletjele su, štono riječ, dok si udario dlanom o dlan!

   Ta 1954. godina bila je odrednicom puta kojim je kročila nas četvorica Mandoseljana a kasnije i druga djeca iz našega sela. Naime, po završetku obvezna četiri razreda osnovne škole u Mandinu Selu 1953. godine nisam ni pomišljao na daljnje školovanje niti me je bilo tko na to podsjećao. Niža gimnazija bila je u Duvnu, gradiću od našeg sela udaljenu 10-tak kilometara. Za dvanaestogodišnje dječake, slabo obučene i obuvene, po oštrim zimama i obilnim kišama jesenjim ta razdaljina činila se još dužom. Dakle, mi smo čuvali ovce, janjce, goveda godinu-dvije, kako tko, kao da smo predodređeni samo za taj posao, ne uzbuđujući se ni oko čega drugoga.

   A onda se nekim slučajem ili sudbinom, sam Bog zna, polovicom kolovoza 1954. godine pojavio Ivan Jolić, učitelj koji je došao iz Jaske s nakanom i u dogovoru s prosvjetnim vlastima da otvori peti razred u Osnovnoj školi, u svojoj rodnoj Kongori. Ta vijest toliko je brzo prostrujala našim selom da smo njome Rican (Mauricije), Karlo, Korno (Kornelije) i ja ostali potpuno uzbuđeni, a naše matere (jedino je Korno imao i oca) ostale zatečene.

   Uzbuđeni, vjerojatno zato što je u našoj podsvijesti tinjala želja za daljnjim učenjem pa je vijest o osnivanju petog razreda u relativnoj blizini, jednostavno, kao žigica razbuktala našu želju i pretvorila je u nestrpljivost prvoga reda. To više što smo odmah kod naših matera opazili otpor koji se temeljio s jedne strane na shvaćanju da je škola ne samo nepotrebna, nego i štetna, a s druge na vrlo tankom takulinu iz kojeg će trebati izdvojiti koji dinar za nove knjige, možda nove „pantale“ ili „bate“. Doduše, Korno i Karlo bili su u boljoj ekonomskoj situaciji od Ricana i mene jer je Korno imao ćaću, a Karlo pet stričeva koji su skrbili o njemu.

   Otvoreni „rat“ trajao je nekoliko dana, bilo je plača, pa i ucjena. Kako smo se Rican i ja dobro slagali, on je govorio materi: „Da mi i ne braniš, ako Ante Kongorkin ne iđe, ne iđem ni ja!“ Njegova mati, čini mi se da smo je zvali Jurinica, došla je k mojoj materi i čim je sjela, otpoče: „Pustimo ji, moja stro, kad tolko navaljuju!“ Svidjelo mi se to što sam čuo, ali, promatrajući lice svoje matere, nisam uspio odgonetnuti ishod tog Juriničina nagovaranja. No ubrzo me, gotovo u isti glas, pozvaše: „Ante, dođider!“ Čim sam prišao, kažu mi: „Ajte sutra u Kongoru, upisat se.“

   Veselo sam poskočio i prije stigao nakraj sela do Ricana nego njegova mati. Sutra smo se nas četvorica otišla javiti učitelju Joliću i predala mu svoje svjedodžbe od četvrtog razreda.

   Tada smo prvi put osjetili i skupnu i osobnu radost! Nikada prije, a ni poslije – toliku; barem što se školovanja tiče.

   U međuvremenu smo se počeli malo dotjerivati jer je početak nastave bio blizu. Na Ricanov zahtjev da ga nakratko ošišam, odgovorio sam da nikada nikoga nisam ni pokušao šišati. Na opetovanu molbu prihvatio sam se posla, uzeo škare i počeo „strići“: svaki čas uhvatim između škara malo kože s glave, doduše, ne odrežem je, ali svako malo ostane neki znak oštećenja. Smijemo se obojica…On primjećuje: „Samo nemoj odrezat uši, sve drugo je lakše.“ Njegova nam mati savjetuje da uzmemo češalj iznad koga se sigurnije reže. Uglavnom, šišanje je dovedeno do kraja, Rican ostao živ – izranjavan!

   Uto dođe početak rujna i željeni dan polaska u školu. Karlo, Korno i ja zaputismo se pored Sesarovih jablanja „putacem“ preko Begluka do vrela Džaferovca gdje će nas čekati Rican. Taj „putac“ (puteljak) je uzak, nabijen i tvrd, blijedo-sive boje, bez ijedne travke, a paralelno ga prati jedva primjetan drugi, gotovo s netaknutom travom, mekši za stopala đačka pa smo njime najčešće išli. Rican nas je dočekao i ubrzo smo bili pred školom.

   Bilo nas je oko 20-tak učenika i cijeli razred cijelu godinu vodio je učitelj Jolić, predajući nam sve predmete koji su bili predviđeni i u Duvnu za prvi razred niže gimnazije.

   Da nam radost pomute, pobrinuli su se neki pojedinci u selu koji su, možda iz činjenice da nam jedan učitelj predaje sve predmete, a ne treba otkloniti ni moguću zavist, govorili: „Ova se dica uzalud muče, ništa od toga ne će bit.“ Nas su takve primjedbe uznemirile, mi smo ih povremeno zaboravljali, ali ih se trajno nismo mogli osloboditi.

   Inače, učitelj Jolić bio je jednostavan čovjek, zaljubljenik u biljke i voćke i njihovu sadnju oko škole i u polju. Sjećam se da mu je netko prigovorio zašto nedjeljom sadi jabuke, šljive, orahe, a on je trčao za njim s motikom u ruci?! I nas je zarazio time. Čim bi proljeće obgrlilo duvanjski kraj, on bi nas vodio u rasadnik u Duvnu i svaki od nas je donio kući po 10-tak sadnica. Moja sestra Luca i ja zasadili smo šljive i jedan orah i sve su se primile. Nakon dosta godina kada sam kao student dolazio kući, čuo sam kako susjedi govore da su dobro rodile Antine šljive. Bilo mi je ugodno čuti takve izjave i shvatio sam važnost sadnje drveća općenito, a voćaka posebno.

   Kada smo jednom u večernjim satima imali nekakvu priredbu u školi, učitelj je nas četvoricu Mandoseljana odveo k svom ocu „Žuri“ da prenoćimo kod njega, dok su Lipljani i Borčanci išli kućama jer su im ipak nešto bliže.

   Naše pješačenje, posebno iz škole, prema kući bilo je usporeno, osobito u rujnu i sredinom proljeća. Obično smo zasjeli na livadu kod vrela Džaferovca i čavrljali o svemu, svačemu i ničemu. Iako je Karlo, što bi se reklo, bio naravno dijete, malo zreliji od svojih godina, volio se šaliti. Premda je jedini u razredu imao ručni sat, ipak se zbog toga nije pravio važnim. Tako ga jednom zgodom sasvim spontano upitah: “Koliko je sati?“ Čim odgovori, on upita mene: „Koliko je na tvome?“ Ja, shvaćajući da se zeza, odgovorih. A on onda upita i Kornu da mu kaže koliko je sati. Korno odgovori kao i ja, minutu-dvije gore-dolje. Mislio sam da je time priča završila, kadli Karlo Korni kroz smijeh: „A di ti je sat?“ Korno pak njemu: „A di je Anti?“ Onda Karlo podigne moju lijevu ruku bliže Korninim očima pa kaže: „Vidiš li sat, jesi li skroz slip!“ Tako smo tu zafrkanciju ponavljali u nepravilnim vremenskim razmacima još desetak puta dok se sama od sebe nije istrošila.

   Nismo se samo međusobno zadirkivali. Tako zimi, kad su se svatovi po obavljenu vjenčanju vraćali kućama, mi bismo stali sa zapadne strane školske zgrade i svakog konjanika koji je od crkve jurcao jedan po jedan pozdravljali: „Ispade ti ploska!“, a on bi se odmah rukom mašio za džep zimskog kaputa da provjeri naše dječje „podmetanje“. Eto, svaki naraštaj djece svagda izmišlja svoje uncutarije i od njih živi.

   A živjelo se najčešće s nevoljama. Glad, slaba odjeća i obuća omogućavale su ionako oštrim zimama da nas višekratno oslabe. Tako jednom zgodom vraćajući se iz škole, zaustavismo se na Džaferovcu. Tu se zaigrasmo po duboku snijegu, a onda mi iznenada jedna noga propadne duboko u snijeg, remenčić na „bati“ popusti pa izvukoh nogu bez bate. Sagnem se i rukom je pokušam naći, ali bez uspjeha. Potom probaju i oni s najduljim rukama i opet ništa. Brže-bolje doskakućem kući, onako bez jedne bate, a zapravo ostadoh bez obje! Ipak, zima nekako prođe, proljeće brzo proleti i mi svi uspješno završismo peti razred.

   Sljedeće 1955. godine upisali smo se u šesti razred. Pridružila nam se na putu i moja bliža rodica „Bubina“ Luca koja je počela pohađati peti razred, a Ivan Zlomislić, „rodijak“ Ricanov iz Rakitna, pridružio se nama „šestašima“. Od novih nastavnika bijaše Nikola Karan, čini mi se Ivan Čurić i Petar Zečević, koji je ujedno bio upravitelj škole, a njegov brat Branko, koji će kasnije jedno vrijeme učiteljevati u Mandinu Selu, bio je s nama u razredu.

   Premda smo bili mladi, osjetili smo da će biti nešto od naše škole jer smo vidjeli da od jednog učitelja u petom, sada u šestom imamo četvoricu. Ali po završetku šestoga razreda opet će nas ugristi crv sumnje…

   Ušavši u lipanj 1956. godine, došli smo pred vrata ljeta. To je možda i naljepše vrijeme: ne samo po posvemašnjem zelenilu koje se kupa u slapovima sunca i nebeskoj modrini, već i zato što to doba đacima nagovještava završetak školskih obveza.

   U takvu ozračju iščekivasmo i dočekasmo završetak nastave koji se zbio 20. lipnja, tjedan dana kasnije nego obično. Nastavnici su nam objasnili da su malo produžili nastavu zbog zimskih izostanaka đaka, kada se nastava nije održala. Rekli su da po „svjedočanstva“ dođemo za tjedan dana.

   Iako smo znali da ćemo ljetne praznike provesti hodajući za ovcama, to nas ni na koji način nije opterećivalo jer se podrazumijevalo da budemo od koristi i ispomoći ostalim ukućanima. To više što smo tada bili svjesni da to zanimanje nije više naša sudbina, nego povremena dužnost koja će krajem kolovoza nestati, onoga trenutka kada se upišemo u treći razred niže realne gimnazije u Duvnu.

   Za tjedan dana eto nas u razredu. Razrednik Nikola Karan dijeli nam „svjedočanstva“ o završenoj šestogodišnjoj školi u Kongori, i kad ga je i posljednjem učeniku uručio, mi pomalo ustajemo, a on će: „Sjedi dolje, tko vam je rekao da ustanete?“ Mi se utišasmo, a on kaže da ide u ponedjeljak u Duvno, navratit će direktoru gimnazije da ga pita hoćemo li se upisati u treći razred neposredno, ili ćemo nešto morati polagati prije upisa. Još reče: „Vidimo se u srijedu ovdje u isto vrijeme!“

   Na putu od Kongore do Mandina Sela ogovaramo razrednika što nam nije ništa o tome prije govorio, kako to da on ne zna ništa o tomu, za nas gorućem pitanju: možemo li se upisati direktno, ili zaobilaznim putem! Karlo je najhladniji među nama pa kaže: „Polako, vidjet ćemo za četiri dana.“

   I doista, dođosmo za četiri dana u školu, a razrednik Karan reče: „Dječaci, morat ćete polagati tri predmeta: srpsko-hrvatski, istoriju i matematiku, i to iz petog i šestog razreda pred komisijom; ispit će biti u ponedjeljak, 29. avgusta.“ Mi na tu vijest ostasmo pokisli i pokunjeni! Kongorani i Borčanci kažu da ionako zbog daljine ne bi nastavili školovanje u Duvnu.

   Nas četvorica se nakon toga poljem raspričala o staroj temi: oni pojedinci u selu možda su bili u pravu kad su tvrdili: „Džaba se dica muče, ništa od toga!“ Eto, ako padnemo na ispitu, sve naše želje bit će pokopane! A tek što smo proživljavali kod kuće, slušajući ono: „Đava odnijo školu, koja korist od nje, samo kvari ljude!“

   Nasuprot tomu, vazda slušamo ljude koji sjede u grupama na različitim mjestima u selu kako se žale na život, da moraju od jutra do sutra orati, kopati, kositi, iz dalekog Vrana na konjima dopremati drva za ogrjev, a da mladi ljudi moraju ići u Bosnu i Crnu Goru raditi najteže fizičke poslove: graditi ceste, probijati tunele ne bi li skucali koji dinar. Kaže jednom „Ban“ Križanac: „Brte, svak je prošo dobro ko je pobigo od motike. Gledaj ti trgovca Galića, učitelja Jurića, našeg pratra, svi oni idu šenični kruv!“

   Nahranjeni tim pričama i osokoljeni činjenicom da smo vrlo dobri i odlični učenici, ponadasmo se da ćemo gradivo, koje smo jednom svladali, ponavljanjem ponovno dozvati u pamćenje.

   Tako smo uz čuvanje ovaca ponovno učili, nalazeći se tamo negdje ispod Čobanica, kasnije oko Jurnjovače, a potom u polju kad bi se pokosila trava, barem po dvojica i zajedno ponavljali. Nedjeljom bi nas neka od sestara zamijenila u čuvanju ovaca, a mi smo pohrlili kod Ricana, sjeli pred kućom na kakav kamen i rješavali zadatke iz matematike. Taj ambijent na osami bio je kao stvoren za usredotočenost na učenje. Ubrzo smo shvatili da „nam ide“, ali nismo se opuštali. Ostali smo ambiciozni i ozbiljni do kraja.

   A kraj učenju bio je ponedjeljak, 29. kolovoza kada smo stigli (nas desetak) u učionicu one lijepe kamene zgrade iza „pekare“. Poslije nas uđoše trojica nastavnika, koji su predstavljali komisiju, kasnije sam saznao njihova imena: Ljeposava, Muharem i Zdravko. Kod njih je u nekoliko navrata dolazio i odlazio direktor Zijadić.

   Ljeposava nam je zadala da iz „srpsko-hrvatskog“ jezika napišemo nekakav sastavak. To smo napisali i poslije toga na odmor. Kad smo se vratili, Muharem Ajdinović nas je pojedinačno izvodio na ploču da riješimo neke zadatke iz matematike. I to je bilo gotovo za jedan školski sat. I nakon kraćeg odmora Zdravko Komnenović nas je ispitivao o pojedinim događajima iz „istorije“, onako jednog do drugog, tako da smo svi bili istodobno gotovi s ispitom. Na kraju nam je rečeno da dođemo za jedan sat. Kad smo došli, našli smo četvoricu nastavnika, od kojih nas je direktor Zijadić izvijestio da smo svi prošli i da dođemo u ponedjeljak, 5. rujna u 8 sati na nastavu. Kasnije sam na poleđini „Svjedočanstva“ šestog razreda iz Kongore pročitao sljedeći tekst: „Šarac Anto polagao je na ovoj školi dopunski ispit iz prvog i drugog razreda niže realne gimnazije i ispit je položio. Duvno, 29. VIII. 1956. Direktor: A. Zijadić.“ No on se vratio u rodno Livno, a na mjesto direktora zasjeo je Muharem „Harika“ Ajdinović. Uskoro ćemo upoznati i ostale nastavnike: Andrijaševića, Anđelku i Velimira.

   Zanimljivo, uopće nismo bili ushićeni. Čini mi se da je tomu kumovao nesrazmjer između velikog straha i činjenice da smo vrlo lako položili ispit. K tomu, vjerojatno je riječ i onom poznatom stanju kad treba proći stanovito vrijeme da golema napetost splasne.

   No najvažnije od svega bijaše to da smo se napkon izjednačili (!) s ostalim đacima koji upisuju treći razred. Ricanu, Karlu, Korni i meni pridružila su se još dvojica Mandoseljana: Ante Majić „Paće“ koji se, nakon stanovanja u đačkom domu, vratio u selo i pošao s nama u isti razred te Ivan Paškin, koji je pošao u prvi razred. Vjerojatno mu je ćaća računao da će s nama starijima lakše pješačiti, a kad zima jače stisne, onda će Ivanova tetka, koja je stanovala blizu škole, priskočiti u pomoć. Tako su Tadić i Bartulić iz Kongore pa Gabrić i Milisav iz Lipe stanovali kod rodbine u nekom od sela bliže Duvnu, a i moja se malenkost za zime selila mjesec-dva u Letku kod sestre Gale.

   Nakon tjedan dana veselo smo skakutali poljem i preko „skakala“ preskakali Šujicu. Potkraj ljeta Šujica se zbog niska vodostaja lijeno vukla pa se njeno korito doimalo i širim i dubljim. Pri preskakanju preko kamenja katkad bi netko izgubio ravnotežu i upao u vodu. Sjećam se da se upravo to dogodilo Ivanu Gabriću iz Lipe. Tako je on, rješavajući svoj problem oko mokrih „čorapa“, malo zakasnio na nastavu i na upit nastavnika zašto je zakasnio, odgovorio: „Ukrljo sam se u korito Šujice.“ Jedan nestaško koji je vazda vrebao priliku za takvo što, po svršetku sata prišao je Ivanu i „prišio“ mu nadimak „Krljo“! Dakako, uz gromoglasan smijeh prisutnih đaka! Otad će njegovo ime postupno uzmicati pred naletima često izgovaranog nadimka…

   Poljem smo išli gotovo cijeli rujan, najčešće svi zajedno, katkad po dvojica-trojica, malokad pojedinačno. Tako smo se Ivan Paškin i ja iz Duvna dosta često vraćali zajedno kao što smo se i družili često jer smo bili susjedi. Čim bi listopadske kiše zaprijetile, mi bismo išli ispod sela, sve do kraja svibnja iduće godine, kada smo se opet vraćali polju.

   S ondašnjeg gledišta Duvno je bilo puno drugačije od selâ u okolici, prije svega po boljoj odjeći i obući ljudi. S obzirom na to gledali smo gradske vršnjake sa zavišću. Premda je bilo i drugih većih razlika, mi smo sve svodili na to da postoji nekoliko trgovina, pekarna, slastičarnica, tržnica voćem i povrćem te nekoliko česama iz čijih cijevi teku mlazovi zdrave izvorske vode.

   No nismo bili osobito žedni a ni posebno gladni, kao što je to bilo samo prije dvije-tri godine, ali crni kruh, ječmeni, dobar je bio (dapače!) sve dok ti oko ne padne na „bili“ iz „pekare“. Tako smo svako jutro prolazili kod „pekare“, odnosno prodavaonice kruha iz koje je dopirao miris friškoga „bilog kruva“ i draškao nam nosnice. Kakva je to želja bila, vidi se iz ove zgode: za Titov rođendan svi u razredu dobismo po četvrt „bilog kruva“, a Perić iz Kola, nadimkom Džin, otrgne oveći zalogaj, slavodobitno ga podigne uvis i izrecitira: „Zarđala brava škrinu, on se spušta u tamnicu.“ Cijeli se razred „natrže smijat!“ Tako je, eto, naš Džin izvrsno ilustrirao nestašicu ovakva kruha, odnosno nemogućnost njegove kupnje, posluživši se stihom Jovana Jovanovića Zmaja, vojvođanskog liričara koji je (usput budi rečeno) u svojoj pjesmi „Šta se čuje“ vrlo lijepo i istinito opisao Hrvate…

   Inače, stalno nam je nedostajalo nešto slatko! Tako, vraćajući se u prvim danima rujna iz škole oko podneva, redovito smo navraćali u obzidanu tržnicu, na kojoj su piljarice nudile voće i povrće. Čini mi se da smo bili najvjerniji posjetitelji. Dakako, osim osa koje se nisu razdvajale od voćne slasti. I dok smo se mi gegali između stolova i napasali oči grožđem i smokvama, ose su pohlepno sisale sok iz oštećenih grožđanih bobica.

   Nakon toga temeljitog razgledavanja voća silazili smo niz stepenice i ulazili u omiljeno svratište tijekom cijele godine – slastičarnicu. Ondje smo u staklenim vitrinama promatrali raznolike i raznobojne kolače i piljili u one koji za nekim od manjih stolova uživaju u ruskim pitama, baklavama, tulumbama, „ormašicama“ (hurmašicama), tortama, među kojima su katkad bili i neki od nastavnika.

   Međutim, ni danas mi nije jasno zašto je vlasnik u slastičarnici trpio 10-tak đaka, koji ništa ne kupuju, već samo stoje i netremice gledaju u kolače? Poglavito zato što je znalo doći i do incidentnih situacija. Svjedočili smo tako događaju kad je jedan drznik, a zapravo među nama onodobni junak (opet Koljanin), iskoristio nepažnju prodavača, pograbio krafnu i u sekundi je progutao! Ostali smo zapanjeni…Slastičar je nešto vidio, pipao ga po džepovima, pregledavao pod, u nas se zagledao i čudio se, ali izostao je svaki mogući dokaz! Mi smo ga uvjeravali da mu se samo čini jer ništa nije bilo. Kad smo „gutača“ kasnije susretali, pa i u zrelijim godinama, on bi unaprijed upozorio: „Sve me pitajte, ali ne o tome kako sam uspio progutati krafnu!“ Naravno, vazda smo se smijali tome.

   Za kraj, uspješno smo završili osmogodišnju školu (nisam se zabunio) jer je posljednja mala matura polagana u lipnju 1957. godine, i otada se niža realna gimnazija prometnula u osmogodišnju školu – o čemu govore moja dva „svjedočanstva“! Dakle, 1957. završio sam treći razred niže realne gimnazije, a 1958. godine osmi državne osmogodišnje škole.

   I tako, eto, dođe vrijeme za rastanak naše đačke družine: Rican ode u Beograd bratu Vali, Karlo u Drvar ili Tuzlu (ne znam točno), „Paće“ u Split bratu Juri, moja malenkost u Bol. Korno je ostao privremeno kod kuće. On će se otprilike za pet godina skrasiti u Australiji, a Ivan Paškin u Americi, gdje i danas žive.

   Nitko od nas, međutim, u bijeli svijet nije otišao s ljubavlju, već sa željom za uspjehom i boljim životom. Obrnuto, svi smo se u zavičaj vraćali s ljubavlju. Sada se Rican, „Paće“ i Karlo više ne vraćaju (Bog im dušama dao mir!), a i mi živi fizički sve rijeđe, mentalno češće, a vizualno najčešće – kroz portal najdražeg nam sela!

Izvor: Ante Šarac: Uzgajivači obmana, Zagreb, 2019.