S VRHA GRUDE: Čobančići

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

Nakon dječačke skupne igre,

sred Trnovače na „biljčiću“ sjedim

i brojim janjce, skakavce brojim.

Prolaznika je malo, pa nek se sami broje.

Pticama nitko broja ne zna,

posvuda ih ima, pa, iako pjevuše pjesme stare,

njihov zvuk svakom uhu godi.

 

Selo utonulo u tišinu,

koju probije pomalo dramatičan povik:

„Oooj, bona, zaboravila si torbu!“

Smjesta zaključih da je unutra

komad kruha i boca varenike.

 

Pogledom se uspinjem na vrh

Vrva, Orlokuka i Vrana,

a oni me, onako visoki, šutljivi,

sa sivokamenim izrazom lica,

baš i ne privlače mnogo.

 

Okrećem se nebeskom plavetnilu,

vidim oblačke bijele, nalik naviljcima

dobro oprane vune: razvlače se, odvajaju,

pa opet s većim oblacima spajaju,

i sve to čine radi nas djece,

pomislih ja.

 

Malo u sunce žmirkam,

u svoju sjenu malo,

i kad se dužina njena

na visinu moju svela,

janjci već u jaruzi vodu piju,

a ja, malo dalje, nad bistrim,

kao ogledalom, vrelom klečim

i višekratno ljubeći odraz svoj,

punim toplu želučanu vreću

hladnom izvorskom vodom.

 

Put nas sve vodi kući,

da se janjci u hladu oporave malo,

a djeca nekoliko sati provršljaju.

 

Izvor: Ante Šarac: Kad sam s Tobom, 2014.