REPORTAŽA: O obitelji i župama novoimenovanoga varaždinskoga biskupa mons. Bože Radoša

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Govoreći o povezanosti mons. Bože Radoša s rodnom grudom Crvenicama, njegov brat Radoslav ističe da je u njegovu grbu crvena boja Crvenica i kruna kralja Tomislava, ravna Slavonija s Đakovom i dvjema rijekama te nekadašnja hrvatska prijestolnica Varaždin. »Takav je bio i kao dijete, uvijek je spajao i produbljivao zajedništvo, a kao najmlađi brat bio je miljenik obitelji.«

Novoimenovani varaždinski biskup mons. Bože Radoš u svom grbu spojio je Tomislavgrad, Đakovo i Varaždin. Rođen je u selu Crvenicama na istočnom rubu Duvanjskoga polja koje pripada župi Seonica, a još dok je bio dijete njegova obitelj doselila se 1973. na područje Đakova, u današnju župu Kuševac. U župi Kraljice sv. Krunice u Kuševcu, koja je osnovana 1975., žive starija sestra novoimenovanoga varaždinskoga biskupa Iva Radoš sa svojom obitelji te braća Andrija i Radoslav s obiteljima, a mlađa sestra Slava Šamanić s obitelji živi na Krku. Svi su rođeni u Crvenicama u župi Seonica na području Mostarsko-duvanjske biskupije od roditelja Ivana Radoša koji je rođen 1927., a umro 2012., te majke Matije rođene Gudelj 1929., umrle 2006. U obitelji Radoš rođeno je osmero djece, troje starijih umrlo je u dječjoj dobi, a petero ih je živih. Braća i sestre novoimenovanoga biskupa Radoša ističu da vole mjesto u kojem žive, ravnu Slavoniju, ali isto tako i svoje rodne Crvenice u koje rado dolaze i više puta godišnje, posjećuju se i rodbinskim vezama se drže na okupu, javlja Glas Koncila.

Vrijednosti molitve i rada

Najstarija sestra Iva, koja je rođena 1958., udana je i ima troje djece. »Ja sam, naime, četvrta jer troje starijih umrlo je još dok nisu imali ni dvije godine«, navodi Iva Radoš. »Došla sam u Kuševac s petnaest godina, kad smo kupili imanje i postupno se širili. Otac je radio u Njemačkoj, a otišao je ranije u invalidsku mirovinu pa smo po doseljenju bili svi na okupu.« Prisjećajući se dana iz djetinjstva, Iva navodi da su u Crvenicama živjeli svi u jednoj obitelji, sa stricem i njegovom obitelji. »Obrađivala se zemlja, držali smo stoku, bio je to prosječni život na selu. Onda je izgrađena kuća u Kuševcu. Sjećam se da je pokojni otac predložio pokojnomu stricu Milanu da bira gdje će živjeti. U Slavoniji se moglo lakše zaposliti, lakše djecu školovati, a i zemlja je plodna. Rado prepričavam svoje djetinjstvo koje je bilo lijepo i puno zajedničkih uspomena. U naše dvije obitelji vladalo je posebno zajedništvo, svi smo se poštovali, međusobno uvažavali, sve smo dijelili. Sjećam se i kad je pala odluka da se trebamo razdvojiti, mi smo se djeca podijelili prema tome tko se s kime više družio i igrao. Tako smo ‘naklapali’ komu pripada Andrija, Branko, Zdravko, Bože…«

»Kad smo se doselili u Kuševac, nas dvoje bismo pisali zadaću, no kad bi došlo vrijeme mise, on bi sve ostavio i otišao na misu. Po doseljenju u Kuševac njegova se generacija pripremala za prvu pričest, a on je već bio pričešćen. Kad je bio u četvrtom razredu, krizmali su se petaši, a u župi su rekli da bi zbog njegove zrelosti i njegova znanja trebalo krizmati i njega. Tako su krizmali cijeli njegov razred«, prisjeća se sestra novoimenovanoga biskupa Slava Šamanić.

Premda je Bože mlađi šest godina, njegova sestra Iva sjeća se da je na prvu pričest išao po završetku prvoga razreda osnovne škole. »Tada je župnik bio fra Ivan Kvesić i nije puštao na prvu pričest ako dijete nije poznavalo doktrinu, katekizam po kojem se učilo. Kad je Bože došao, znao je odgovoriti na svako pitanje od početka do kraja. Jasno, i ja sam ga pripremala pa se znadem našaliti: da nije bilo fra Ivana i mene, ne bi se ni pričestio.« Kao najstarija živuća sestra Iva ističe da su im ranije umrla dva brata Radoslava i jedna sestra Iva u dobi od 15 do 18 mjeseci. »Stoga nisu bratu koji je rođen nakon mene dali ime Radoslav, ‘da ne bi umro’, nego Andrija.«

Iva je također udana Radoš, živi 200 metara od kuće u koju su se doselili u Kuševcu i majka je troje odrasle djece. »Vrijednosti molitve i rada koje smo donijeli iz obitelji iz Crvenica nastojali smo zadržati. U našoj obitelji uvijek se redovito molilo – Anđeo Gospodnji, litanije i preporuke. Zajednički se molilo ujutro i navečer. Jasno, zimi je molitva bila malo duža, a ljeti kraća zbog poslova u polju i oko blaga. Sjećam se, kad smo se doselili, prvih dana sjeli bismo na prag, mi djeca molimo, ali nekako kao da smo bili sramežljivi. Sjećam se mudrih izreka naših starih koji su znali reći: ‘Ne smijete se sramiti Boga moliti, raditi i jesti.’ Zajednička kućna molitva baština je naših djedova. Jer u Crvenicama kod nas je susjedstvo imalo 25 djece, nije bilo dvorišta, čuvalo se međusobno, stariji su pazili na mlađe. Sve se dijelilo, od molitve do rada, a ništa se nije ni pojelo ako se nije podijelilo«, ističe sestra novoimenovanoga varaždinskoga biskupa Radoša.

Nosili ga tri puta na krštenje

Andrija je rođen 1959. Vraćajući sjećanja u djetinjstvo, ističe da se u obitelji braće Ivana i Milana Radoša svake godine rađalo dijete, a ima i onih koji su generacija. »Dijete bi se krstilo čim se rodi, a kum je nosio dijete na krštenje, bez obzira na to kakvo je bilo vrijeme«, navodi Andrija. »Bilo je važnije kad je dijete kršteno nego kad je rođeno, pa tako se nekad i naknadno kod matičara upisivao datum rođenja. Stoga su matice krštenih najvjerodostojnije, a u župi imamo ispis od 1730.«

Kroz šalu, Andrija navodi da su Božu nosili tri puta na krštenje jer nije bilo telefona, a svećenik je bio odsutan. Tako je tek treći put kum zatekao svećenika u župi. U daljnjem predstavljanju najstariji brat Andrija kaže da je oženjen, otac je četvero punoljetne djece i svi rade. »Živimo jedni pokraj drugih, jedino je najmlađa sestra Slava na Krku. Kad se osnovala župa u Kuševcu 1975., dvije godine ranije župnik je bio Borislav Romić iz Rakitna, koje je nekoć pripadalo župi Seonica. Doselili smo se na preporuku onih koji su došli prije nas, a bili su iz Crvenica. Kad je Bože odlučio poći u sjemenište, nije nam ništa rekao, to su znali župnik i pokojna mama Matija. Bila je praksa da se djeca sama upisuju u srednju školu. Budući da je to ljeto Bože bio sa župom i ministrantima na moru, na Lošinju, roditelji su mi rekli da ga odem upisati u srednju školu u Đakovo. Predao sam dokumente, no po povratku on ih je uzeo i otišao u sjemenište. Kazao je: ‘Ne trebaju tamo biti moji dokumenti.’ Nije nas to ništa posebno iznenadilo, premda nismo imali prethodnu najavu. Njegova privrženost Crkvi od malih nogu i njegova molitva urodili su duhovnim plodom.« Andrija navodi da je Bože, dok je bio u Đakovu, znao navratiti svaki dan, pa makar na dvije minute. »Nakon toga je otišao u Rim, a sada ide u Varaždin pa se rjeđe fizički susrećemo premda se gotovo svaki dan čujemo. Njegovo zvanje plod je generacijske i ustrajne molitve.«

»Božin odlazak u sjemenište nije me ništa iznenadio jer od malih je nogu pokazivao drukčije interese. Štoviše, nama je to bilo nešto normalno, nismo od onih koji su zapitkivali, nego nam se dogodilo ono što smo priželjkivali. Iskreno, nije nas iznenadilo ni što je imenovan biskupom«, poručio je brat novoimenovanoga varaždinskoga biskupa Radoslav.

Od Đakova do Dubrovnika najbliže preko Duvna

U krajevima iz kojih potječe mons. Radoš posebnost je bratska ljubav. Pa tako i kad dođe vrijeme diobe imovine, bratska ljubav ostaje, o čemu fra Branko kaže: »U našoj se kući sa strahom govorilo o podjeli imovine. Budući da su s podjelom često dolazili nesporazumi, ta se riječ u obitelji izbjegavala. I doista nikada nije ni došlo do podjele. Naime pokojni otac i pokojni stric dogovorili su se da imovinu ne će dijeliti, nego će na taj način ostaviti mogućnost izbora djeci gdje će živjeti. Stričeva su djeca imala pravo, i danas ga imaju, doći i živjeti u Crvenicama, a mi u Đakovu. Budući da u Slavoniji imamo brojnu rodbinu – jedno su vrijeme devetorica ujaka živjela na području Đakova – kad bismo došli u Đakovo, strina bi uvijek rekla: ‘Ovo je vaša kuća! Idite kamo god hoćete, ali ovdje vam je prespavati, jer ovo je vaše!’ Tako je i bilo. Tu smo doista bili slobodni i najbolje se osjećali – svejedno dijelili krevet ili obični madrac na podu. Upravo zbog iznimno dobra odnosa svima je rastanak teško pao. Iako raseljeni na sve strane, iskoristimo svaku prigodu da bismo bili skupa – bilo u Đakovu, bilo u Crvenicama. Iz Crvenica je sve poteklo i jasno da nam je kao rodno mjesto u srcu. Najveći dio svoga odmora provedem upravo u Crvenicama. A Bože je znao godišnje i nekoliko puta svratiti u Crvenice. Uvijek smo se šalili da njemu svi putovi vode preko Crvenica. S jednim je školskim kolegom putovao iz Đakova u Dubrovnik i uspio ga ‘uvjeriti’ da se najbrže stigne upravo preko Crvenica. Bože je uvijek bio miran i dobar. Nije bio sklon posebnim nestašlucima. S njim smo se šalili uglavnom zbog njegova nepravilno izgovaranoga glasa ‘r’. Starijima bi u kući pravio ‘problem’ jer nije mogao dugo spavati pa bi kao dijete ustajao već u zoru.«

Izvor: hkm.hr