RAZGOVOR s glumcem, scenaristom i komičarom ŽELJKOM PERVANOM

objavljeno u: NAŠA OGNJIŠTA | 0

ŽELJKO PERVAN poznat je kao glumac, scenarist i komičar.Njegov humor podiže u visine, ali i prizemljuje na tvrdu zemlju, osobito kada„kao kroz šalu“ progovori o mnogim vrstama ludila koje obuzimaju tzv. zapadnjačkoga čovjeka. Riječ je o politici, vjeri i kulturi.

Domicilni puk, osobito naše propovjednike, voli pozivati na radost i radosno propovijedanje evanđelja, jer je svjestan činjenice da je (a to davno reče Chesterthon!) „radost golema tajna kršćanstva“.

Željko Pervan uporno postavlja pitanja o neuspjelim pokušajima laganih i neozbiljnih rješenja za naša nacionalna pitanja, proziva lijenost i neodgovornost, sve one koji uz pomoć ideologija propagiraju novo idolopoklonstvo.Zajednički nazivnik Pervanovih predstava, pa govorio o ljudima, životinjama ili povrću, jest da naslućuje, a i druge blago upućuje, da onkraj naše egzistencije postoji golemi svijet koji je stvorio Bog.

Željku Pervanu valja zahvaliti što poput dobra liječnika relaksira ovaj narod, što humorom kao herbicidom umanjuje bijes, ironijom sarkazam, a smijehom osjećaj ogorčenosti.

Na upit tko je on zapravo, u svome stilu dopunjava svoj životopis: „Zovem se, tj. ja sam biće po imenu Željko Pervan. Rođen u Zagrebu 1962. godine. Otac Božidar iz Kučića pored Omiša i majka Anđelka iz Foče kod Doboja. Muško sam, oženjen, otac četiriju kćeri. Pronašao sam se u glumi iako sam svašta učio i studirao, ali ništa mi nije privuklo dovoljno pozornost doli gluma, pisanje, govor. Uglavnom, pribjegao sam atrakciji, a ne postignuću.“

Na molbu našega odgovornog urednika fra Gabrijela Mioča rado je pristao odgovarati na ozbiljna pitanja. Pa pročitajmo što nam o svemu pomalo kroz ozbiljnu šalu ima reći Željko Pervan.

 

Naša ognjišta (dalje NO): Poštovani gospodine Pervane, hvala Vam što održavate onaj tračak humora – bijeloga i crnoga – među nama. Kako se osjećate danas krajem 2018. kao Hrvat i katolik u hrvatskoj državi, koja je u Europskoj uniji?

Željko Pervan (dalje ŽP): Pa osjećam se, kako ste rekli, kao Hrvat i katolik. Ako su se tako mogli osjećati rani kršćani predani lavovima u rimskim arenama, ja se danas ne mogu žaliti ili se ćutiti ugroženo. Znamo da nismo za ovaj svijet jer da jesmo, bili bismo povlašteni izato trpimo. Vidim dobro, a znam i za loše. Važno je da ja odlučujem kamo gledam.

 

VAŽNO JE DA SAMI ODLUČIMO KAMO GLEDAMO

NO: Što Vas najviše zabrinjava i žalosti?

ŽP: Žalosti čovjeka mnogo toga. Ovisno o njegovoj dubini i osjetljivosti, na tuđe patnje, licemjerje, tvrda srca, na manipulacije slabima, na put kojim nas potajice tjeraju da kročimo. Recimo, ljudi su pobili, do zadnjega, istočnoafričke nosoroge, nedavno, do zadnjega! Ja sam zbog toga plakao, nije me stid priznati. Tko ne zaplače zbog nemoćnih duša mu je još okovana, a srce hladno. Nadan Vidošević, uspješan poslovni čovjek, ubijao je slonove, bijele medvjede i drugu nejač, a preparirane žrtve držao u podrumu svoje vile. Gdje je empatija, milost? Slične ljude samo strah od kazne sprječava da to čine ljudima. Kažem za životinje, a o ljudima i njihovim patnjama bolje da ne govorim.

NO: Imamo li i poneki razlog za radost?

ŽP: Naravno da ima. Hvala Mu na postojanju, na svijesti, na patnji koja čisti i usavršava, na dječici, smijehu, sreći, bezuvjetnoj ljubavi prema svojim milima. Sve je to za zahvalu i radost.

 

NE BI ŠTETILO VIŠE RADOSTI U CRKVI

NO: Gdje je u tome svemu Bog? Kako biste nam ocrtali svoju vjeru – što je najizvrsniji put – ili barem jedan od njih po Vašemu izboru?

ŽP: Bog je Stvoritelj, početak i kraj, Ljubav koja nas drži da ne poginemo u besmislu. Slobodna volja dijeli žito od kukolja, odaje nas naš izbor, ali i pruža priliku za kajanje koje nas uvijek spašava tako da nitko ne propadne. Duša puna milosrđa i ljubavi daje hranu nemoćnima, starce primiče vatri da se ugriju, nad bolesnom dječicom bdije, prijatelja tješi, oprašta samomu sebi, što je najteže, ne traži dokaze da Bog postoji jer nije riječ o znanju, nego o vjeri u Njega. Nije mi dovoljno prostora da kažem sve što o Njemu mislim i, poglavito, osjećam.

NO: Kako ocjenjujete djelovanje Crkve i crkvenih službenika, biskupa i svećenika? Kako npr. propovijedaju, kako nastupaju i slično?

ŽP:Mislim da nije svima dano i nemaju svi dara za propovijedanje RADOSNE vijesti. Namjerno sam radosne napisao velikim slovima. Često se zaboravlja da treba slaviti, da je Križ na Njegovu slavu i naš spas. Ne bi štetilo da se više, primjerene, radosti unese u crkve. Pa svi znamo kako je završilo ono što je bilo Ocu u nakani od samih početaka. Ja ne mogu biti i nisam na nečijemu sprovodu, nego sam sretan i zahvalan. Malo više radosti, ako ništa a ono zbog Novoga saveza za naš spas. Onaj tko nije zadovoljan svećenstvom, neka šuti i moli za njih, potrebno je to zbog tereta bezgrješnosti koji nose na ljudskim plećima.

 

KADA NETKO PRVI BACI KAMEN, SIGURNO JE IZ HRVATSKE

NO: Što je Vama Bosna i Hercegovina? Što bi valjalo ovdje činiti da život na ekonomskome, kulturnome i duhovnome planu bude bolji?

ŽP: Bosna i Hercegovina je za mene susjedna zemlja kojoj želim svako dobro. Hrvatima želim da opstanu ako ikako mogu, znam da je teško, ali neka čine sve da zadrže svoju vjeru, tradiciju, radišnost i sami sebi da daju željene slobode. Hm, bolje da sada prekinem s pisanjem.

NO: Što mislite o aktualnome političkom stanju u Hrvatskoj? Je li još što ostalo iz „dana ponosa i slave“?

ŽP: Hrvatska ima 26 godina i još nije zrela, ali stvari idu na bolje iako je to tabu. Sami biramo naše vođe pa se ne treba previše žaliti na vlastiti izbor. Kada čitam o svojoj zemlji pa izađem na ulice, nisam više siguran o kojoj je zemlji bilo riječ.

Mnogo toga bi moglo bolje, ali i narod čini jednu državu, a nisam čuo da netko kaže koliko malo radimo, koliko saplićemo noge boljima od sebe, koliko se radujemo nečijoj propasti, koliko se bojimo da netko ne bi uspio. Kada netko prvi baci kamen, sigurno je iz Hrvatske. Narod i vlast dva su lica iste medalje, i ja među njima.

 

TRONOŽAC – MUŽ, ŽENA I LJUBAV

NO: Tko su za Vas najveći uzori u našoj povijesti, ali i sadašnjosti? Koga biste istaknuli kao velikane na narodnoj razini?

ŽP: Među ljudima? Mislim da je najveći onaj kojemu ni imena ne znam, baš zato je najveći. Nečiji otac , radio cijeli život da donese kruh na stol. Podigao djecu u poštenju, pruženu ruku nije odbio, najmanji komadić mesa uzimao sa stola, glumio sitost prije vremena da drugima dotekne, mučio se i radio cijeli život, a sada mu ja ni imena ne znam. E to je najveći među nama, bez patetike, mnogi će ga prepoznati u svojim očevima, braći, stričevima, djedovima.

NO: Jednom ste poručili mladima: „Nemojte bez ljubavi, dragi moji mladi parovi. Ljubav veže, ostalo je birokratska glupost. Čuvajte se zamjene ljubavi i egzibicije.“ Možete li to još malo pojasniti i ocrtati?

ŽP: Govorio sam o braku, o tronošcu na kojemu stoji, muž, žena i Ljubav koja ih veže. Ako nema u braku Boga, tj. Ljubavi, onda te potpis na papiru sigurno neće svezati u jedno tijelo. Uzalud sve uredbe i dogme ako ljubavi nema, onda nema ni smisla. Ne zaboravite sv. Ivana, Bog je Ljubav.

 

ISELJAVANJE – DIJELOM FORSIRANA PRIČA

NO: Kako vidite obrazovanje i odgoj djece i mladih koje svi posesivno prisvajaju, ali nude im možda premalo ispravnih smjernica?

ŽP: Najveća bitka u svemiru je bitka za mlade. Obitelj je važna, da naoruža mlade da se mogu nositi sa svijetom jer zlo uvijek prilazi kao poželjno, kao apsolutna sloboda bez odgovornosti, ono sve relativizira, oslobađa tako što te čini robom.

Mladi ljudi su opijeni životom, željni su krajnosti koja podilazi mladim životima. Naravno, slobodna volja nam je dana zbog povjerenja u nas i snage Dobra koje pobjeđuje, ali kuša i tako snaži.

NO: Kako doživljavate naglašenu temu iseljavanja u medijima i među narodom, a nerijetko i na propovijedima?

ŽP: Mislim da je to dobrim dijelom forsirana priča koja govori o tome da Hrvatska ne vrijedi života u njoj, da je prije bilo bolje, da bi bilo bolje da nikada nije ni postala samostalna, da nismo i ne znamo upravljati sami sobom, da su ginule budale koje su je branile i stvorile i slično.

Naravno da se iz tiskovina sve to fino servira, a istina je da ljudi idu za boljitkom, da je pola Iraca, Talijana i ostalih iselilo. Ljudi idu za zaradom i tu ne možemo ništa na brzinu učiniti. Mora se raditi brže, bolje, ali to ne znači da treba organizirano pljuvati po zemlji iz koje, kao, svi bježe. To nije istina, ljudi odlaze u zemlje gdje se neki poslovi mnogo bolje plaćaju, ni manje ni više od toga.

NO: Što nam je svima činiti da očuvamo troplet spasenja: vjeru, nadu i ljubav?

ŽP:Treba se truditi ići prema Svjetlu, pasti, ustati se i ići dalje, moliti se i činiti dobro. Nije teško, postoji ispovijed, pisana riječ, molitve, naravno i kušnje, teškoće, dvojbe, sumnje, ali ustaneš i ideš prema Svjetlu, čist i očišćen.

Ako hoćeš, naravno.

 

Razgovarao: Mate Krajina

 

NAŠA OGNJIŠTA, broj 454,  listopad 2018., str. 6-7.