PRIČE IZ MANDINA SELA: Šćetin Vran

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 1

Mandoseljani su obično stasiti i jaki muškarci, ima doduše iznimki koje potvrđuju pravilo, ali većina ljudi koji se rode i odrastu na mandoseljskom zraku raspolaže snagom koja se u modernoj literaturi susreće samo u romanima o Asterixu i Obelixu. Jedan Mandoseljan koji je i bez čarobnog napitka imao natprosječnu snagu bio je pokojni Šćeta.

Šćeta je kao dijete nakon 2. svjetskog rata, igrajući se zaboravljenom bombom, izgubio jednu ruku, a ona druga, „zdrava“ je tom prilikom također jako oštećena, pa je vjerojatno zbog toga dobio nadimak Šćeta. Njegovo krsno ime malo tko zna, možda tek netko od njegove djece koje je sa svojom Cebarkom imao čini mi se sedmero.

A ni njihova djeca nisu sitna, Cebarkin kruh je doduše bio najbolji u selu, ali je bilo i drugih potreba pa je Šćeta radio ono što je najbolje znao da bi svojoj obitelji omogućio normalan život. On je naime svake jeseni išao u Vran, u sječu drva, za sebe i za druge obitelji u selu.

Cjepanica je kod njihove kuće uvijek bilo dosta, uredno složenih, a ono što nisu sami trebali Šćeta bi prodao drugima i tako zarađivao svoj novac. On bi svojom jedinom, bolesnom rukom nasijekao dovoljno drva, natovario ih na kola, dotjerao i istovario kod kuće, sve bez ičije pomoći. Netko drugi s takvim hendikepom vjerojatno ne bi ni motorke upalio – ali Šćeta nije bio takav!

Zato štovani čitatelju strpi se i saznaj o čemu se radi u ovoj mandoseljskoj priči.

Jedne jeseni je Šćeta kao i uvijek s kolima otišao u Vran, sakrio se malo dalje od šumskog puta da ga šumar ne vidi i počeo užinati. Baš u tom trenutku naišao je šumar, novi djelatnik šumske uprave koji Šćetu nije poznavao. Kad ga je vidio kako se muči režući slaninu i luk upitao ga je što ovdje radi, a Šćeta mu je odgovorio da mora nasjeći malo drva za zimu, jer ima puno djece i ne zna što će ako ne bude ogrjeva.

Šumar, videći ga bez jedne ruke i s drugom na kojoj su dva prsta bila skučena, mu se smilovao i savjetovao mu:

„Dobri čovječe, ajde ti sa mnom, ovdje ti drva nisu baš dobra. Idemo mi na jedan proplanak gdje ima samo velikih, pravih bukvi bez ijednog frža. Tamo ti nasječi za sebe i za svoju obitelj koliko god stigneš, sve do popodne, jer će onda doći stari šumar da mi pokaže Vran. Sve što danas nasječeš natovari na svoja kola i vozi kući da imate za grijanje.“

Kad su stigli do proplanka Šćeta je, vidjevši krasne bukve, brzo spoznao svoju priliku, pa priupitao:

„Veliš sve što stignem! Mogu posić svako drvo na ovom proplanku? Mogu li popodne dovest dicu da mi pomognu natovarit?“

„Ma možeš, kako ne, nek ti pomognu natovarit sve što ti nasječeš“, nasmijao se šumar misleći da čovjek s takvom rukom ne može niti jednu jedinu bukvu oboriti „Možeš već početi, zašto čekaš?“, nadodao je.

„Neka, ajde ti radi svoj poso, ja ću još do kraja pojist pa ću onda započet“, odgovorio mu je Šćeta, nadajući se da će šumar brzo nestati.

Tako je i bilo, šumar je otišao uzbrdo, a čim je izmakao dovoljno daleko Šćeta je upalio motorku i započeo sječu kakvu Vran unatoč svojoj starosti još nije doživio. Bolesnom rukom rušio je jedno drvo za drugim, ne odmarajući ni sekunde, a u ritmu od dvije-tri minute bi po jedna velika bukva popustila i pala na zemlju.

Svako stvorenje Božje, sve što puže, gmiže, leti, trči, skakuće i kreće se bježalo je glavom bez obzira, čuo sam da ni divlje svinje više ne svraćaju u taj dio Vrana. Jedino Šćeta i njegova motorka ostali su i nisu pauzirali.

Oko tri sata popodne cijeli je proplanak bio skoro čist, samo nekoliko malih žbunova i pokoje slabije stablo dali su naslutiti da je tamo prije nekoliko sati bila gusta šuma.

U isto vrijeme kad je Šćeta završavao posao i stari šumar stigao je u Vran da svome nasljedniku pokaže na što i posebno na koga mora paziti. Upitao ga je ima li išta novo, a kad mu je ovaj odgovorio da je sreo samo jednog invalida, starijeg čovjeka bez jedne ruke i da mu ga je bilo žao pa ga je odveo na najljepši proplanak, stari šumar je najprije problijedio, pa požutio i na kraju poplavio, hladni znoj ga je oblio, a kad je došao sebi htio je najprije zagalamiti na naivnog nasljednika, no ga je glas izdao. Jedva je proslovio:

„Je li mu ona ruka što je ima isto bolesna?“

„Je, nije mogao ni slanine odrezati njome“, odgovorio je novi šumar ne znajući o čemu se radi.

„Jadni mi, ode nam šuma“, izustio je stari šumar potrčavši u pravcu proplanka, a novi, mladi čuvar vranskih bukvi i jela zadihano je pokušavao dostići svoga prethodnika.

Kad su stigli do proplanka Šćeta je opet užinao, taman je pojeo zadnji komad slanine. Jedino šume više nije bilo!

Čuo sam da je kasnije sa svojom djecom punu nedjelju dana dovozio drva kući, sve same ravne, visoke bukve. Lijepo je bilo cijepati ih, onako ravne, bez frževa. Te zime u Šćetinoj, isto kao i u mnogo drugih mandoseljskih kuća, sigurno nije bilo hladno.

Blago Vukadin

Odgovori