PRIČA O HRVATIMA

objavljeno u: NOVOSTI | 0


Priča o starom, žilavom i naivnom narodu

Postoje veliki i mali, dobri i loši ljudi, dobre i loše obitelji, dobri i loši narodi. Postoji malost velikih i veličina malenih.

Premda smo tisuću godina bili kao narod potlačeni i slugani našim susjedima, ipak smo nekako opstali i ostali Hrvati i katolici. Ti naši „dobri i miroljubivi“ susjedi svašta su nam radili i mi smo nekako preživjeli. Jest da smo nekad bili moćan narod (vrijeme kralja Tomislava) pa smo vremenom ostajali na istom; niti smo se smanjivali, niti povećavali. Kako to čudno ispada, kao da nismo odrastali kao drugi narodi na starom kontinentu.

Prije tisuću i kusur godina, kralj Tomislav imao je 100 tisuća pješaka, 75 tisuća konjanika i 12 tisuća mornara, a tisuću godina kasnije Tuđman u bitki svih hrvatskih bitaka nazvanoj oluja, imao je dvjesta tisuća pješaka, a da je bilo kako što je kod nekih drugih velikih naroda, trebalo nas je u Oluji biti najmanje dva milijuna. Otkrivam teško ,skrivenu istinu o ljudima i narodima. Postoji dobar i loš čovjek, polstoji dobra i loša obitelj, postoje dobri i loši narodi.

Kako su neki narodi mali,a neki veliki. Narod koji je u svojoj povijesti u određenom vremenu bio moćan, kao to su to bili Hrvati u vrijeme kralja Tomislava, išaoo je u osvajanje, širio je svoj teritorij i svoju vlast. Dakle, veći narodi sui osvajački narodi,a manji narodi to nisu.

Naši su se preci prešli kad su se zavjetovali papi Agatonu 680 godine. O tome zapisa jedan od ponajboljih povjesničara svih vremena.

Bizantinski car Konstantin Porfirogenet, koji je bio suvremenik hrvatskog kralja Tomislava u svome djelu „De administrando imperio“ piše: „Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. A od pape su za to dobili molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.“

Od zakletve papi Agatonu i kletve kralja Zvonimira promijenilo smo puno gospodara – vladara. Prema mojoj spoznaji kletva je glasila: Hrvati, dugo nećete imati vladara svoga roda i jezika.I nismo ga imakli gotovo tisuću godina, od Zvonmira do Pavelića.

Naši preci su u mnogome zakazali, pogotovo oni u dva svjetska rata i poraću. Dugo životareći kao zatočenici, ovisnici i potlačenici naših susjeda kroz stoljeća, (Franaka, Latina, Hermana, Austrijanaca, Mađara, Turaka i Srba), ostavilo je dubok trag na pojedinca i narod. Naš narod platio je skupu cijenu i plaća je i dan danas zbog grijeha i promašaja naših predaka, pogotovu kobnih krvoprolića dvadesetoga stoljeća. Ako se tako nastavi kako je išlo do sada, ne piše se dobro nijednom Hrvatu na ovome planetu. Ovo je sada vrijeme, da nakon toliko generacija, slavne i neslavne prošlosti, u ovoj i ovakvoj sadašnjosti tomu konačno stane se na kraj. Kako smo uspjeli iziči iz franačkog, latinskog, germanskog i turskog okvira, vrijeme je da iziđemo iz jugo okvira i partizanskog komunističkog okvira. Jer, stoljeća neslobode i poluslobode i komunizam, oslabio je i zatrovao hrvatski narod; narod duboko podijeljen, na nekakve lijeve i desne, na partizane i ustaše, na naše i vaše, na raseljene i unesrećen kao malo koji narod na ovom planetu i u svijetu.

Hrvati su stari, žilav narod; jedan od rijetkih preživjelih naroda staroga svijeta. Pada mi na pamet ona Kranjčevićeva: Izvedi narod moj, Gospode, iz ropstva zlopatna…

Robovati se može svemu i svačemu, nekomu, svakomu i nikomu. Problem hrvatske politike može se riješiti ZAKONOM da nema koalicije prije izbora, lustracijom i povratkom vlasnicima onoga što im je oteto u pljački, odnosno privatizaciji. Zato danas u Hrvatskoj imate 154 stranake i 60 tisuća raznih društava i udruga. Zamislite, 154 predsjednika, 154 dopredsjednika, 154 tajnika…Ili, kad su udruge u pitanju, 60 tisuća predsjednika i predsjednica, i isto toliko dopredsjednika i tajnika. Nema dvorane, ni stadiona u Hrvatskoj gdje bi ta politička stoka stala. Eto, to je hrvatska zbilja. Neki su narodu to činili, pa su se toga oslobodila. Većina evropskih naroda, kad su stvarali države i demokraciju, birali su među sobom nabolje i najsposobnije i nisu dopuštali mediokritetima i mešetarima da osiromašuju i pljačkaju vlastiti narod.

Hrvatska nesloga i ovisnost o drugima, problem je broj jedan u hrvatskoj povijesti, politici i vlasti. Ta se opasna navoda i kob ponavlja iz generacije u generaciju hrvatskih naraštaja i nikako se Hrvati ne uspijevaju osloboditi te svoje strašne političke bolesti, pa sve više boluju od onoga čime se liječe.

Hrvati su jedan od rijetkih starih naroda na ovome planetu, koji lako ne priznaju stvarnost,

pa se pokušavaju suočiti sa prošlošću i stalno srljaju u neku svijetlu budućnost, a nikako da se suoče sa sadašnjosti, sa svojom pravom zbiljom. Naši politički glupani govore, kako smo dobili državu. Ništa mi nismo dobili. Mi smo tu državu i slobodu skupo platili krvlju i suzama, žrtvama i životima najboljih i najhrabrijih među nama. Jesu li uzalud živote za slobodu zemlje dali? Jeli ta zemlja nekima drugima namijenjena, jer naši mladi ljudi odoše u tuđinu….300 tisuća posljednje tri godine odoselilo je iz Hrvatske u Kanadu, Australiju, Njemačku, Irsku, Norvešku…

Baš se mislim, zašto odlaze u tuđinu. Nemam odgovora. Ali, znam da me to boli, pa sam nedavno plakao na Stepinčevu grobu kad sam sina, nevistu i unuku ispratio u Norvešku. Ne znam zašto sam skrivao suze od onih koji su obilazili oko Stepinčeva sarkofaga, koji je iza oltara u zagrebačkoj katedrali. Na kraju pitam se: jeli nam tuđina bila usud ili sudbina?

 

Piše: Ante Matić – Borčanac

Odgovori