POLJE I PONORNICA: Raščlanjenje prostora i vremena

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Kultura neke zajednice, kraja ili razdoblja ogleda se osobito u tome kako ona raščlanjuje prostor i vrijeme, kako ih imenuje i organizira te kako ih, naposljetku, doživljuje. Duvnjak razlikuje polje i planinu, a njegov odnos prema njima uvjetovan je dvama razdobljima, kišnim ili zimskim te sušnim ili ljetnim. Ta se kulturološka njegova podjela ne podudara s astronomskom podjelom na četiri godišnja doba, premda pripadniku te kulture ona nisu nepoznata (proliće, lito, jesen, zima). Njemu se godišnje vrijeme raspolovilo na dva dijela, na vegetacijsko i nevegetacijsko razdoblje. Jedna duvanjska uzrečica kaže: Otkad se vo ćakne pa do prvi mrazova. To znači, od proljetnoga oranja do rane jeseni, kad se završe poljodjelski radovi. Onaj drugi, zimski, nevegetacijski dio godine, vrijeme je kad čovjek, vol i zemlja počivaju, prikupljaju snagu za aktivno, vegetacijsko razdoblje. Ni građanska ni crkvena godina u doživljaju duvanjskog težaka ne mijenjaju taj dvočlani godišnji ritam, samo, svaka za se, unosi pokoju pojedinost (crkveni blagdani i stočni sajmovi). To je doba dugih zimskih noći, sijela i prela, pjesme i priče, svojevrsno “zimsko ljetovanje”, vrijeme stvaralačke dokolice. Tako je barem bilo između dva svjetska rata i u komunističkom poraću. Za “gastarbajterskih” vremena stvari su se zacijelo polako počele mijenjati, kad je “prirodno vrijeme” postupno uzmicalo pred “tehničkim” vremenom, precizno imenovanim apstraktnim mjernim jedinicama.

Unutar toga “prirodnog vremena” (“hora dinarica”, “hora othomanica”) u duvanjskoj su se tradicionalnoj kulturi mjeseci imenovali narodnim nazivima (sičanj, veljača, lažak…), a riječ nedilja označavala je i tjedan i sedmi dan u tjednu, nedjelju. Premda je između dvaju svjetskih ratova i u poraću pokoja imućnija obitelj imala zidnu mehaničku uru, a povratnici iz Amerike donosili zlatne džepne satove, u razdiobi dana još je prevladavalo “prirodno vrijeme” (ponoć, prvi pivci, drugi pivci, zora, jutro, podne, velika ićindija, mala ićindija, večer). Preko dana glavni je vremenski orijentir bio izlazak i zalazak sunca te smanjenje sjene (osinj) u podne! Dakako, “gastarbajterska” vremena uvođenjem sata, ručnoga i zidnoga, “prirodno” su vrijeme zamijenila “tehničkim” vremenom, ali u mentalitetu duvanjskog kraja još u podsvijesti duboko prebiva, kao, uostalom, i u drugim susjednim krajevima, “prirodno” vrijeme, “hora balcanica”, “hora othomanica”, što izražava ona poznata izreka: Ima u Boga dana!

Dakako, duvanjska tradicionalna kultura razlikuje osnovne prostorne odrednice, ali ih, u skladu sa svojim specifičnim doživljavanjem i orijentiranjem posebno imenuje, s manje sustavnosti i preciznosti od suvremene civilizacije i standardnojezičnoga označivanja. I u toj je supkulturi čovjek središte prostora a od te središnje točke prostor se doživljava i imenuje prilozima gori (gore), doli (dolje), livo (lijevo), desno (desno), sprida (sprijeda), straga (straga), tamo (tamo), vamo (ovamo), blizu (blizu) i daleko (daleko). Dok Ivan Ančić (XVII. st.) za četiri strane svijeta upotrebljava nazive istok, zapad, pramapodne (sjever) i podne (jug), a A. Nuić i S. Rubić (XIX. st.) istok, zapad, siver, podne, u duvanjskom govoru nalaze se prva dva naziva (istok, zapad), a sjever i jug označuju se sjevernim i južnim vjetrom (bura, od bure; jugovina, prama jugovini). Zapad se, čini se, u izvornome duvanjskom govoru nazivao zaod (zahod, sunce na zahodu), a zapadna strana prijedložnim izrazom od večerina.

Duvanjsko je polje dijelom obrađeno, dijelom jednokratan sjenokos, dijelom zajednički pašnjak. U proljeće, kad se vo ćakne a čevrljuga (ševa) se stane kriliti nad oranicama, livade u polju koje se kose zabrane se za pašu (ispašu), a mal (stoka) krene u planinu. Kao što je postojala granica (udut) između dvaju duvanjskih sela i njihovih planinskih pašnjaka, jednako se tako znalo gdje počinje ramski i livanjski udut, a dokle seže duvanjski. Kad jedna strana ne bi poštovala tu granicu, znalo je dolaziti do sukoba između sela i kotarova, poglavito na ljubuškoj visoravni, gdje su se, nakon dolaska austrougarske vlasti, počeli naseljavati pridošlice iz Bekije i zapadne Hercegovine (Trebiševo i Zlopolje). Livada zabranjena za proljetnu ispašu i namijenjena za koševinu (kosidbu) sijena u srpnju, obilježi se prevrnutim busenom svakih petnaestak koraka. To se učini i s planinskim livadama koje su za kosidbu. Seoski poljar, od seoske zajednice izabran zajednički čuvar livada i usjeva, pažljivo bdije da čije grlo, krupnoga ili sitnoga zuba, ne prijeđe busenom označen zabran. I ta se seoska konvencija uglavnom dobro poštuje, jer je u interesu svih, a ako bi čije stado prešlo u branjenu livadu, vlasnik bi se kažnjavao utvrđenom novčanom kaznom po grlu imajući u vidu počinjenu štetu.

Kad trava prispije za koševinu (kosidbu), negdje početkom srpnja, livade bi se kosile a sijeno sadijevalo u plastove i nakon obavljene vršidbe žita odvozilo kolima u pojate. Stoka bi se tada iz planine polako spuštala u polje, jer bi nakon jednokratne kosidbe livade opet postale zajedničkom ispašom, bez obzira na vlasništvo. Dok su oranice (njive) vidljivo razgraničene međom ili mrginjem, uskom, neuzoranom travnatom trakom, livade na Duvanjskom polju nemaju tih vidljivih granica. No postoje kamene međe (međaši), s planine dovezeni oveći kamenovi, stavljeni na većim rastojanjima, čime se označuju ise, vlasnički dijelovi. U svakom selu postoji po neki znalac i vještak koji dobro poznaje sustav livadnih međaša i nazočan je raskašanju livada prije kosidbe. Raskašanje se sastoji u tome da kosac krene od jednog međaša do drugoga pa na određenim razmacima kosom zakosi travu te tako drugim koscima označi među prema susjedovoj livadi. Dakako, te “apstraktne livade” bez vidljivih međa uredno su zabilježene u katastarskim uredima i gruntovnicama. Kad među vlasnicima livada dođe do spora, tada se “diže giometar” (geometar, mjernik) koji dolazi na livadu i prema katastarskom zapisu utvrđuje među.

Livade (livode) nose stalna imena, čime se omogućuje precizno orijentiranje u prostoru (Bare, Glibine, Tuk, Međa, Prisike, Pripleti, Duga uža, Široke livode, Sitnice, Manduše, Karevine, Vratolomi, Jabuka, Jezerce, Okrajak…). Uz riječ livoda duvanjski govor poznaje i arhaičniju riječ luka, ali samo u toponimima (Perića luka). I njive imaju svoja imena, ali su manje postojana i stalna, jer češće mijenjaju vlasnika. One neposredno ispod kuća nazivaju se Podvornice (njive ispod “dvora”). Katkad je u njihovu imeno vanju trag nekadašnjega begovskoga ili čiftluksahibijskog vlasništva (Begluci, Čitluci, Omerovci…). Katkad se imenuju vrstom tla (Krš, Pržine, Podovi, Brdine), smjerom prostiranja (Prikače), dimenzijama (Duga dila), vremenom potrebnim za oranje (Odanci). Gdjegdje su imenovane po nekadašnjim vlasnicima (Karanuše, Preluše, njive kupljene od Karana i Prelića), gdjegdje po uzgajanoj kulturi (Lanišća).

I planinski prostor Duvnjak raščlanjuje radi lakše orijentacije i radi razgraničenja vlasničkih odnosa. Kao što je rečeno, na sjeveroistočnoj strani polja, ispod planine Ljubuše, polje i planina prirodno su razgraničeni strmom krečnjačkom gredom, koja prelazi u Podine, travnat ravnjak prošaran docima (plitka vrtača ograđena kamenim zidom). Na srđanskim Podinama, širokima do 400 m, na samome kraju, ispod gole strane, nalazi se Studenac, izvor koji je otjecao u obližnju lokvu (pojilo za stoku). Vrelo bi ljeti presušilo, a Srđanci bi ondje išli zimi po pitku vodu, kad bi zbog vlažna tla bilo otežano ići u polje na Jabuku, živo vrelo ispod sela, kojih 400 m od kuća. Kućanstva koja nisu imala čatrnje (cisterne, nakapnice) vodu bi pitku dogonile u fučijama (plosnato bure) na magaretu ili paripčetu (tovarnom konju domarcu). Ta pojedinost ukazuje na opskrbu vodom iz planine ili iz polja, ovisno o kišnome ili suhom razdoblju. Srđanska strana (podnožna padina planine Ljubuše) sterala se između Svićuše, blagog spusta kojim su silazila kola s planine, te Duboke i Široke drage, dviju vododerina, duboko usječenih između Podina i Gornje grede. Ondje je među grmovima lijeske, šipine (divlje ruže) i trnjine rasla posebna vrsta maline, ukusna ploda, a s proljeća bilo je i petrovača (šumskih jagoda). Iznad strane sterala se Grma, prisojni zaravanak blažeg nagiba, dijelom obrastao kržljavim hrastom i lijeskom. Ondje su austrougarska, zatim starojugoslavenska i novojugoslavenska vlast uzaludno nastojale podići gaj sadnjom borova. Ekstenzivno stočarstvo a onda oskudica ogrjevnog drva za Drugoga svjetskog rata posve su osujetili taj naum. S one strane Grma počinjala je “srđanska planina” s travnatim docima (krška vrtača) i zaravancima, koji bi se početkom proljeća “branili” (obilježavali prevrnutim busenom) i ljeti kosili. Ondje su još između dvaju svjetskih ratova bile staje s torovima (stanovi), gdje bi stoka, osobito ovce, boravila za proljetnog razdoblja. Stoka se pojila na lokvi, u koju bi voda zimi i u proljeće dotjecala iz izvora Kovačevca, koji bi ljeti presušio.

U seoskoj toponomastici doci (Ćenanovac, Liskovac, Jasikovac, Kovačevac…), jame (Babina jama, Ravna jama) i pećine (Volarica) imali su svoja imena i služili su za orijentaciju na tom dijelu planine, koja je što u privatnom vlasništvu, što u zajedničkome, pripadala jednom selu (udut). Na tome planinskom isječku, potanko raščlanjenu i imenovanu, pouzdano se kretao seoski pastir (čoban). Ljeti se, nakon kosidbe livada, spuštao sa stadom u polje, gdje je uz pašu, na rivinama (obalama) ponornice Šujice stoka (mal) nalazila prikladna pojila i plandovišća (plandovišta). Vodotok se ponornice Šujice također raščlanjivao i potanko imenovao, bilo da je riječ o gazovima (Pisak, Ploča, Skakala), bilo da je riječ o dubljim dijelovima korita (Sobica, Potabina, Jazmak, Buk), bilo da se radi o posebnoj uporabi korita (Perila, Pojila, Plandišće). Višak stoke prodavao se na proljetnim i jesenskim stočnim sajmovima (dernecima) u Tomislavgradu (Duvnu), gdje bi se na pazarišću (sajmištu) okupljali imotski, sinjski i livanjski stočni mešetari. Na te bi sajmove dolazili i stanovnici Ramske kotline, u svojoj narodnoj nošnji, s pokojim grlom stoke i nezaobilaznim sepetima šljiva (sliva) na ramskim domarcima. Noćivali bi (svraćali na konak) u sjeveroistočnim duvanjskim selima ispod Ljubuše, u znanaca s kojima su izmjenjivali gostoprimstvo kad bi Duvnjaci za sušnih razdoblja mljeli žito na ramskim vodenicama ili kad bi hodočasnici išli za Malu Gospu na Šćit. Tako su duvanjski stočni derneci (sajmovi) bili gotovo jedina gospodarska i društvena veza tradicionalne seoske zajednice s okolnim svijetom, veza prilikom koje su se uspostavljala poznanstva i njegovalo patrijarhalno gostoprimstvo.

Izvor: Marko Kovačević: Polje i ponornica, Naša ognjišta, 2013.