POLJE I PONORNICA: Pučka religioznost (1.dio)

POLJE I PONORNICA: Pučka religioznost (1.dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

Pod pučkom religioznošću razumijevaju se religijski stavovi, praksa i oblici pripadnika širih slojeva nekog društva, obično tradicionalnoga, koji, uz službene oblike religije ili konfesije kojoj sada pripadaju, zadražavaju i stavove i oblike prethodnoga tipa religije kojoj su pripadali njihovi preci. U povijesti religija ta se kulturološka pojava naziva akulturacijom. Takva se akulturacija zbila u antici prelaskom grčko-rimskoga svijeta s poganstva na kršćanstvo, a nakon seobe naroda pokrštavanjem germanskih, keltskih, slavenskih i ugrofinskih naroda. Posljedice akulturacije posebno su vidljive nakon velikih otkrića kad su plemena crne Afrike i dviju Amerika postupno prelazila na kršćanstvo. U akulturaciji su moguća tri ishoda: zadržavanje nekih religijskih oblika prethodne religije, njihova reinterpretacija te unošenje starih religijskih stavova u novoprimljene oblike. Procesu akulturacije nije umakao ni hrvatski narod prelazeći na kršćanstvo u ranom srednjem vijeku, pri čemu su se dugo vremena u pučkim slojevima zadržali neki oblici i vjerovanja stare poganske religije (vile, vukodlaci, more, gatanje, čaranje, urok, obzinuće, šapćanje). Dijelom su se ti oblici reinterpretirali a najčešće su se kao dubinski religiozni stavovi projicirali u novoprihvaćene kršćanske religijske oblike (prenaglašen kult svetaca i relikvija, prevladavanje prosidbene molitve i uvjetnog zavjeta nad kršćanskim predanjem volji Božjoj, prevladavanje ritualizma nad evanđeoskim duhom). Taj je proces akulturacije vidljiv i u duvanjskoj hrvatskoj tradicionalnoj zajednici, o kojoj je riječ. Za nju su, kao za bilo koju pučku religioznost, karakteristična tri obilježja, adogmatičnost, ritualnost i preostaci iz prethodne, poganske religije, slavenske.

Kršćanstvo je došlo u duvanjski kraj još u rimsko doba, o čemu svjedoče ostaci antičkih kršćanskih crkava (crkvine) u Tomislavgradu (Crkvina), u Crvenicama i Prisoju. Tu povijesnu prisutnost potvrđuje i relativan kontinuitet Duvanjske biskupije od antike, preko srednjeg vijeka, turskih vremena sve do suvremenog doba (Mostarsko-duvanjska biskupija). Stoga je duvanjska seoska tradicionalna zajednica stoljećima bila obilježena katolicizmom, a nakon ulaska Duvanjskog polja u sastav srednjovjekovne bosanske države (1326.) osobito prisutnošću franjevaca, čiji je utjecaj ostao presudan i za turske vladavine (1480.-1878.) pa i danas. Utjecaj Bosanske crkve i “bogumila” (bosansko-humskih “krstjana”) možda se također ne smije zanemariti. U duvanjskom kraju brojni su stećci (oko 2000), a katolička groblja nerijetko su na istome lokalitetu. Katkad su oko prapovijesnoga grobnog tumula srednjovjekovni stećci, a jedno i drugo unutar sadašnjega katoličkog groblja (npr. katoličko groblje ispod sela Srđana). Taj detalj kao da simbolično ukazuje na kontinuitet religioznog iskustva od prapovijesti do danas što se slojevito naslagao u pučkoj religioznosti duvanjskog kraja. Stoljetna prisutnost islama na Duvanjskom polju zacijelo nije bez podsvjesna utjecaja na katolički pučki religiozni mentalitet, što se vjerojatno očituje u stanovitu fatalističkom poimanju života (“Suđeno je bilo da tako bude!”). Stoga pučka religioznost duvanjskog kraja nije mogla biti imuna od stanovita sinkretizma, svojstvena svim oblicima pučke religioznosti.

Zahvaljujući franjevcima a katkad za turske vlasti i popovima glagoljašima duvanjski je puk zacijelo primao, u skladu s mogućnostima, minimalnu kršćansku pouku nužnu za primanje sakramenata. No pučka religioznost – kao što je rečeno – nije sklona dogmama, ona je u stanovitu smislu adogmatična. Seoska usmena kultura nije dostatna za suptilne teološke distinkcije kršćanskih dogmi, njoj je bliži obred pa je sklonija ritualizmu u koji podsvjesno unosi svoja shvaćanja i doživljavanja svetoga i božanskoga. Komentirajući katkad međukonfesionalne razlike duvanjski će seljak reći: “Bog i tamo i vamo, sve se to, brte, oko Boga vrti!” No kako je on sklon ritualizmu, preciznu obavljanju vjerskih obreda i praksi, oni ga psihološki i kulturološki toliko prožimaju, da će, unatoč zajedničkomu ikavskom šćakavskom govoru koji dijeli s muslimanima i pravoslavcima, upravo ti obredni oblici biti presudni u stvaranju konfesionalnoga pa i nacionalnog identiteta. Pri tom bi bilo dakako krivo pomisliti da pripadnik pučke religioznosti nema čvrste vjere, duboke odanosti svojoj konfesiji.

Stoga se religioznost duvanjske seoske katoličke tradicionalne zajednice više očitovala u pučkoj pobožnosti, obliku duhovnosti mogućoj u tome obliku pučke usmene kulture i tradicionalnog društva. Glavni su njezini oblici zajedničke obiteljske molitve, postovi i hodočašća. Ti oblici išli su usporedno sa službenim bogoštovljem Katoličke crkve i s njime se isprepletali. Katolički Duvnjaci uglavnom su poštovali nedjeljni počinak i u župnoj crkvi pribivali misi. O nedjeljnom počinku govori i ova duvanjska uzrečica: Nedilja je nedilja da se drvo ne dilja! Glagol diljat znači rezuckati, tesati (ijekavski djeljati), a etimološko mu je značenje djelovati, raditi, kao i u riječi nedjelja (nedilja), dan kad se ne “djelja”, ne djeluje, ne radi. Dok je misnik (svećenik koji predvodi liturgiju), za oltarom, prije liturgijske reforme Drugoga vatikanskog koncila, glavninu liturgijskog obreda molio na latinskome, misari, prisutni vjernici, ako su bili pismeni, obred bi pratili na hrvatskom iz misarice (molitvenika), a ako nisu bili vješti pismenima, usporedno bi molili svoje očinaše (krunicu). Dakako, i prije liturgijske reforme evanđelje i poslanice na pučkoj misi čitale su se ili pjevale na hrvatskome, a svećenik bi i propovijed držao, dakako, na narodnom jeziku. Poslanicu bi na hrvatskomu pjevao priučen štilac (lektor) iz puka, a ona bi u kombinaciji koralnoga i pučkog napjeva počinjala uobičajenom najavom: Štenje knjige blaženoga Pavla Apostola… Od misara se u pučkom shvaćanju zahtijevala sabranost za vrijeme obreda pa tko bi se samo jednom obazreo za mise, držalo se da gubi jedan dio mise i njezina duhovnog učinka. Roditelji bi, da provjere tu sabranost, običavali kod kuće pitati djecu po kome je bilo evanđelje na današnjoj misi! Budući da je u pučkoj religioznosti u središtu obred i njegovo vjerno precizno obavljanje, pripadnike duvanjske tradicionalne sredine, čini se, nije puno zbunjivao latinski jezik u liturgiji. Sjećam se jedne Duvanjke koja mi, nakon uvođenja živoga jezika u katoličku liturgiju, reče kako joj misa djeluje nekako “obično”, dakle izgubila je, po njezinu osjećanju, neku tajanstvenost, sakralnost koju je u njezinoj svijesti imala od nerazumljiva, latinskog jezika!

 

Izvor: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.