POLJE I PONORNICA: Priroda i kultura (1. dio)

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Premda je u stanovitu smislu dio vanjskoga, materijalnog svijeta ili prirode, čovjek živi u kulturi kao riba u vodi, ptica u zraku. Ona je posrednik između njega i prirode, njegovo vlastito tkanje koje obilježuje i njegovu fizičku narav i tjelesnost pa tako i njegova fiziološka strana biva njome oblikovana i očovječena. Prema nekim kulturolozima kulturu je najbolje definirati kao sustav osjećanja, mišljenja i djelovanja koji obilježuje i prožima svekolik ljudski život. U tome smislu ona se ne može bez pojednostavljenja i krivotvorenja dijeliti na materijalnu i duhovnu kulturu, premda i ta dioba ima svoj uvjetni smisao. I u takozvanoj materijalnoj kulturi vazda ima duha, na djelu je čovjekov duhovni trag u tvari, kao što je i u duhovnoj kulturi vazda prisutna i neka materijalnost, kroz koju se duh očituje. U tome smislu tradicionalna, patrijarhalna, seoska kultura nisu samo narodne umotvorine (priče, pjesme, zagonetke i pitalice) i rukotvorine (odjevni i drugi materijalni predmeti). To je samo njezin estetski ili obrtnički izraz. Ta je kultura cjelovit i usustavljen obzor njezinih pripadnika,obzor unutar kojeg se uobličuje njihovo doživljavanje i organiziranje prostora i vremena, prirode i zajednice, rada i dokolice, rađanja i života, patnje i umiranja.

Duvanjsku kulturu, stočarsko-zemljodjelsku, ponajprije je odredilo krško polje ritmom svojih godišnjih doba, režimom vode i suše, svojim raslinjem i životinjskim svijetom. U tome posebnu ulogu ima Šujica, ponornica, za jesenjih i proljetnih kiša nabujao i silovit vodotok, koji za ljetnih mjeseci malakše i bude isprekidan plitkim gazovima. Izvire ponad mjesta Šujice pa napuštajući Šujičku kotlinu probija se Ričinom, krškim kanjonom usječenim u krški ravnjak, te kraj sela Mokronoga ulazi u Duvanjsko polje. Ondje, mijenjajući povremeno korito, poput dugačke bjelouške vijuga do Glibina, niskoga plavnog tresetišta nasred polja. Primivši ondje vode Studene, Miljacke i Drine (Ričine), skreće prema jugozapadu krškog polja te u podnožju Grabovičke planine uvire u ponor kraj istoimenog zaseoka. Pošto prođe podzemnim tokom ispod prijevoja Privale, ponovno izvire u Prisoju, kraj sela Vrila. Nekoć je odande tekla Buškim blatom (Begovo polje) pod imenom Ričina i gubila se u ponoru krajsela Liskovače. Nakon zatvaranja liskovačkog ponora i stvaranja akumulacijskoga Buškog jezera, danas Ričina u svome kratkom toku kroz Prisoje napaja to akumulacijsko jezero. Duvanjsko polje, dugo oko 20 km, široko do 7 km, nadmorske visine 800-900 m, nalazi se na tromeđi Bosne, Hercegovine i Dalmacije (Bosna i Hercegovina). Obrubljeno je dinarskim planinama različite visine. Sa sjeveroistočne strane pruža se Ljubuša (1676 m) s Vran-planinom (2074 m), sa sjeverozapadne Tušnica (1700 m) i Jelovača (1477 m). S jugozapadne su strane Midena (1224 m) i Grabovička planina (1056 m), a na južnoj strani polja masivan goli Lib (1481 m) s vrletnim Orlokukom (1391 m) i gorskim rebrom koje duboko prodire u polje, između sela Borčana i Kongore. Na sljemenu tog rebra (Lib) nalazi se ilirska gradina, ostaci antičkoga ilirskog Delminija. Delminium, Dalminium, Delmati, Dalmati, Dalmacija, Dalmatinac, Dalmatinka, dalmatika, dalmatiner… U korijenu je toga leksičkog niza ilirska riječ delma (“ovca”). I antički Delmati, na što ukazuje pretpostavljeni korijen njihova imena, bijahu stočari, ponajvećma ovčari, kao, uostalom, i duvanjski Hrvati sve do “gastarbajterskih” vremena u drugoj polovici XX. stoljeća.

Duvanjsko je polje, prema arheološkim nalazima, bilo naseljeno još u pretpovijesno i prapovijesno doba (grobni tumuli). U antičko doba ondje obitavahu ilirski Delmati (VII.-II. st. pr. Kr.), o čemu svjedoče brojne gradine po uzvisinama oko polja.Stari Rimljani zauzimaju ilirski Delminij 155. pr. Kr. i Duvanjsko će polje ostati pod rimskom vlašću do 476. posl. Kr., o čemu svjedoče ostaci rimskih cesta te iskopine u Tomislavgradu, Crvenicama i Prisoju. U kasnoj antici i ranom srednjem vijeku onuda su vjerojatno prošli gotski i avarski osvajači. U ranome srednjem vijeku Duvno je starohrvatska župa i u sastavu je hrvatskoga kraljevstva sve do prve polovice XIV. st., kad ulazi u sastav srednjovjekovne bosanske države (1326.-1480.). U sastavu je Osmanlijskog Carstva 1480.-1878. te Austro-Ugarske Monarhije 1878.-1918. Od 1918. do 1941. u sastavu je prve Jugoslavije, 1939. u Banovini Hrvatskoj, a od 1941. do 1945. unutar Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U komunističkoj Jugoslaviji duvanjski je kraj u sastavu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a kad je 1992. Bosna i Hercegovina proglašena samostalnom državom, u sastavu je te države. U toj smjeni kultura i civilizacija ostali su postojani samo polje i ponornica te više-manje gole krške planine naokolo. Stoga će ovaj etnografsko-jezični zapis o Duvanjskom polju ostati uglavnom na sinkronijskom opisu duvanjske tradicionalne kulture i jezika, onako kako ih je sadašnji opisivač doživio, iskusio i vidio prvih desetak godina nakon Drugoga svjetskog rata, dakle otprilike između 1945. i 1955. godine. Dijakronijski osvrt prema prošlosti zbivat će se tek povremeno, koliko to bude nužno za spomenuti sinkronijski presjek. Kako u duvanjskom kraju većinu čine katolički Hrvati, u opisu duvanjske tradicionalne seoske kulture uglavnom ću imati u vidu tu zajednicu.

Oko polja, znatnim dijelom plavna od jeseni do proljeća, nanizalo se tridesetak sela i zaselaka, na neplavljenim dijelovima, a na sjeverozapadnom dijelu polja, nešto povišenu, nastalo je glavno naselje Tomislavgrad, koje je kroz povijest mijenjalo ime (rimski Delminij, ranohrvatsko Dlmno, srednjovjekovno Dumno, osmanlijski Županj-Potok i Sedidžedid, austrougarski Županjac, pa Duvno, pa Tomislavgrad). To glavno naselje, koje je kroz dva tisućljeća ostalo na istom lokalitetu, svojevrsna je povijesna os, civilizacijska spona koja Duvanjsko polje i njegovu geološku, zemljopisnu i kulturnu posebnost povezuje s ostalim svijetom. Na sjeveroistočnom dijelu polja, ispod Ljubuše, sela su smještena ispod strmih krečnjačkih greda (“pod gredom”), na kosu zaravanku, koji blago prelazi u polje. Između vrha grede i prvih obronaka Ljubuše steru se Podine, u dužini od 17 km (od sela Mokronoga do sela Lipe), ledinast ravnjak, širok do 400 m, svojevrsna granica između polja i planine. Ta krška geološka pojedinost svojevrstan je ključ za razumijevanje života stočarsko- zemljodjelske duvanjske zajednice. Njoj se prostor dijeli na polje i planinu, a vrijeme na kišno (od listopada do svibnja) i sušno razdoblje (od svibnja do rujna). Za kišnoga ili zimskog razdoblja zbog obilnih kišnih i snježnih oborina vodom se napune podzemne spilje pa otvori (“ponori”) koji su vodu pohlepno žderali stanu je izbacivati dva puta godišnje. Tako, kako kažu Duvnjaci, “provriju vrila” ispod cijele dužine spomenute sjeveroistočne grede, kroz sela protječu prave bujice, nabujaju vodotoci i jaruge, Šujica se i Drina razliju i poplave niže dijelove polja. To izbacivanje podzemne vode traje obično po dva tjedna za zimskog razdoblja, što je sasvim dovoljno da se niži dijelovi polja poplave sve do svibnja. Stoga su se mogle obrađivati samo neplavljene površine polja na uzvišicama (brdine) i rubnim dijelovima (podvornice), a većina je polja bila jednokratni sjenokos i pašnjak. Zbog plavljenja polja sva su naselja, osim jednoga (Ćavarov Stan), uz rub polja. Ta geomorfološka posebnost, velika nadmorska visina (oko 900 m) i oštra planinska klima uvjetovali su ekstenzivan tip stočarstva (ovce, goveda) i planinskom klimom i tlom reduciran uzgoj kultura (ječam, raž, ozimica, jarica, krumpir i planinski kukuruz). U starije doba čini se da se uzgajala heljda i proja (proso). U novije doba, vjerojatno nakon dolaska austrougarske vlasti, uzgajale su se i mahunarke, najčešće vrsta graha zvan bugojanac, zatim slanutak i biže (grašak).

Osim Vrana i Malovana većina je okolnih planina gola i bez šume pa je ogoljenost terena (i samoga polja) i degradacija raslinja drugo važno obilježje duvanjskog kraja. Ekstenzivan oblik stočarstva i ispaša te paljenje šuma u tu svrhu stoljećima su onemogućivali obnovu šumskog raslinja, postupno degradirali krški teren i dovodili do bujica, koje su i same dalje degradirale tlo. Austrougarska je vlast pokušala obnovu šumskih površina sadnjom gajeva iznad pojedinih sela, ali je to nastojanje propalo (“Županjački elaborat”, 1891.) s nestankom Austro-Ugarske Monarhije. Pokušaji pošumljavanja za dviju Jugoslavija također nisu urodili većim plodom pa je devastacija nastavljena. Možda će slabljenje ekstenzivnog stočarstva za “gastarbajterskog razdoblja” omogućiti, primjerice na ljubuškoj visoravni, da se crnogorična šuma sama od sebe proširi s Vran-planine po docima i krškim ponikvama, što se, čini se, već polako zbiva.

(nastavlja se)

Izvor: Marko Kovačević: Polje i ponornica, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2013.