POLJE I PONORNICA: Igra i natjecanje (1. dio)

POLJE I PONORNICA: Igra i natjecanje (1. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

Čovjek je po svojoj definiciji igrač (homo ludens) pa ta definicija obuhvaća i pripadnike seoskih tradicionalnih zajednica, u kojima igra i natjecanje imaju važnu ljudsku i društvenu ulogu. U okviru određena isječka vremena, izdvojena i za to uređena prostora, po točno utvrđenim pravilima, unutar duševne napetosti i neizvjesna iščekivanja čovjek igrač na kraće vrijeme izlazi iz lanca prirodne i društvene determiniranosti i zalazi u područje slobode.8 Tako je i s pripadnicima tradicionalne seoske zajednice čiji težak i mukotrpan život sam po sebi sadrži premalo onoga što bi po nekim obilježjima nalikovalo na igru i zabavu. Stoga se i oni u zimskim i ljetnim predasima te za blagdanskog počinka prepuštaju igri i natjecanju u onim oblicima koje im je omogućivao taj tip kulture i društva.

U duvanjskoj seoskoj tradicionalnoj kulturi može se razlikovati nekoliko tipova igre: verbalna igra (zagonetke, pitalice, verbalno nadmetanje, klađenje, cjenkanje na pazaru), igra u zatvorenu prostoru (prsten, karte, domino), igra na otvorenu prostoru (klis i kerača, čoma i šiga, pločanje), predstava (kolo, maškare) i natjecanja (hrvanje, bacanje kamena s ramena, skok udalj, pješačke i konjske trke).

Verbalna igra česta je u tradicionalnoj seoskoj kulturi i takvu je tipu društva posebno prikladna jer je ono zajednica usmene predaje. Zbiva se obično na zimskim sijelima kad verbalno nadareniji pojedinci postavljaju zakučaste zagonetke i pitalice. Najjednostavniji je oblik verbalne igre ponavljanje teških suglasničkih skupina, nanizanih u sažete obrasce (brzalice, “izduške”, “oduške”), pri čemu se “jezik zaplete”, a slušatelji prasnu u smijeh. Ta je igra poznata i u drugim susjednim krajevima, primjerice u livanjskome. Evo poznatijih obrazaca te igre: Petar Petru plete petlju, raspleti, Petre, Petru petlju; Kotlokrpe kotle krpi, kotlokrpovica mu ručak vari. Tada se zbiva i svojevrsno verbalno nadmetanje, “prepucavanje”, začinjeno “šalom i maskarom”, ali i stanovitom zlobom i zajedljivošću, dakako sve unutar određene granice i nepisanih pravila, koja uključuje i ta poprilično neformalna igra. Katkad bi, za ljetnih ili jesenskih stočnih sajmova u Duvnu (Tomislavgradu) dolazio kakav spretan šaljivdžija iz susjednog kraja, primjerice iz Rame. On bi se nestrpljivo iščekivao u kojem duvanjskom selu gdje bi Ramci (Ramljaci) “svraćali na konak” pa bi se navečer, na sijelu, zapodijevao pravi verbalni megdan između ramskoga i duvanjskog šaljivdžije. Slušateljstvo bi uživljeno pratilo natjecanje i duhovite verbalne udarce i protuudarce nagrađivalo smijehom i uzrečicom “s đavlom mu ne bilo!” Klađenje je također bilo prikladno za verbalnu igru i nadmetanje, pa i onda kada do oklade i ne bi došlo. Predmet mu je najčešće bila konjska trka, ali je to mogla biti i koja druga vještina ili umijeće. Tako se – priča seoska legenda – majstor Stojan, k tomu vrstan kosobaša, kladio da će između izlaska i zalaska sunca otići s tovarnim konjem u Vran-planinu, nasjeći jelovine, vratiti se i napraviti veliku kupusnu kacu te u nju naliti vodu prije zalaska sunca. Za ondašnja seoska mjerila bio je to gotovo neizvediv posao, jer do Vrana su četiri sata hoda, jednako tako natrag, a kupusna kaca ima poprilično velike dimenzije. No legenda kaže da okladu nitko nije prihvatio, jer su vještina i okretnost majstora Stojana bile nepredvidive i riskantne. Verbalnoj igri posebnu je prigodu pružalo cjenkanje na stočnom pazaru, kad bi tom umijeću vješti pojedinci, za dobru napojnicu, nabijali nekom kućnom starešini cijenu njegova grla pred imotskim i livanjskim stočnim mešetarima. Dakako, nije se radilo samo o postizanju što više cijene već o pravoj društvenoj igri i predstavi na duvanjskom pazarišću (sajmištu), u duhu bliskoistočnih bazara. Mešetar bi prilazio i smiren gotovo poluglasno izgovarao najnižu moguću cijenu. Vlasnik grla ili čovjek vješt cjenkanju oštro bi i hladno odbio i ponudio gornju moguću cijenu. Mešetar bi u oštru zaokretu ljutito odlazio pa ako bi bio zainteresiran za grlo, ponovno se vraćao s povišenom cijenom. I tako bi predstava, koja nije bila bez gledatelja, trajala sve dok se jedna i druga strana ne bi srele negdje na srednjoj cijeni, prihvatljivoj za obje strane. Pružili bi ruke a taj oštar stisak desnica, znak izborene nagodbe, neki bi od pratilaca oštro presjekao svojom rukom. Davala se kapara i pogodba je bila gotova. U verbalnu igru zacijelo spada i šijavica (šije-šete…), igra na prste, koja se vjerojatno iz Dalmacije polako širila u pogranični duvanjski kraj, najprije u roško-buško područje pa odande i na Duvanjsko polje.

Tekst: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.